Opravdana sredstva za pogrešan cilj

U godini u kojoj su parlamentarni izbori neizbježni i u mjesecu u kojem, kao i inače, Hrvatska demokratska zajednica ima najveću podršku birača, lijevo-zeleno-liberalna opozicija organizira prosvjede sa samo jednim jedinim zahtjevom: da se na izbore ide što prije! 

Ukoliko je to zbilja jedino što će sutra – u subotu, 17. veljače – tražiti Možemo, Socijaldemokratska partije, politička obitelj Puljak, Dalija Orešković i svi koji će im se priključiti, onda je sasvim nebitno hoće li na Markovu trgu i njegovoj okolici biti stotinu ili stotinu tisuća ljudi. Cilj je svakako dostignut, a vrijeme službene objave te činjenice ovisi isključivo o premijeru Andreju Plenkoviću koji bolje protivnike ne bi imao niti da ih je sam pravio. 

„Prvo smo u aferi Mreža vidjeli kako se kupuje dio medija. Onda smo kroz lex AP vidjeli kako se kreće u ušutkavanje onih koji se ne mogu kupiti. Pretjerali su. Previše je. Ljudi to vide i gadi im se. Ovakva zlouporaba vlasti i položaja prelazi okvire tiskovnih konferencija, saborskih govorancija i zahtijeva djelovanje”, rekao je predsjednik SDP-a Peđa Grbin za Telegram.

„Ljudima je jasno kako HDZ funkcionira, ali da bi im se do kraja objasnilo potrebna je snažna vizualna slika. A kad vide da čovjek koji je predsjednik suda sjeda u automobil optuženiku za kriminal i vozi se s njim pola sata, sat, dva po Zagrebu – sve je jasno. Trebamo ozbiljno razgovarati o spajanju s ciljem da se sruši HDZ. Bez toga, teško će doći do smjene vlasti”, dodao je splitski gradonačelnik Ivica Puljak.

„Mi smo već treći dan na cesti, na štandovima na kojima dijelimo letke i pozivamo na prosvjed. Interes ljudi za dolazak u subotu je izrazito velik. Dogovarat ćemo se i za dalje, ali zapravo nemamo što više. Parlamentarni rad više nema nikakvog smisla”, izjavila je supredsjednica Možemo, Sandra Benčić.

Svima je, dakle, sve jasno: i da su imenovanje Ivana Turudića i predlaganje zakona o eutanaziji medija živi užas, da se HDZ može srušiti samo širokom koalicijom od koje svakako nema ništa, ali i da postoji famozna kritična masa nezadovoljnih građana čija se ljutnja ipak može politički kapitalizirati. 

To što je „interes ljudi za dolazak u subotu je izrazito velik“, ne znači da je dovoljan da buduću saborsku većinu formiraju SDP, Možemo i Puljkovi, a ako bi nekako sklepali manjinsku vladu, toliko bi ovisili o potpori, prije svih Mosta, da bi za šest do osam mjeseci od imenovanja ministara i ministrica sami sebi poručili: „Dosta je! Odmah na izbore“. 

Plenkovićev HDZ će, da se ne lažemo kada već nema prijeke potrebe, opet osvojiti najviše mandata, a to što im je koalicijski potencijal manji nego prije, može značiti samo dvije stvari: da će se prvo dogovoriti sa Miloradom Pupovcem, pa pokupovati koliko im treba, odnosno da ćemo imati ponovljene izbore poslije kojih će zastupničke ručice biti nešto skuplje, ali ne toliko da ih platežna moć HDZ-a ne može pratiti.

Ostane li, dakle, sličan odnos snaga u Saboru, HDZ će i dalje moći s DORH-om raditi što poželi, usvojiti zakon kojim će se mediji pretvoriti u proizvođače kronika premijerskih aktivnosti, a možda – no to je najmanje izvjesno – uvedu i vojni rok, čija će jedina posljedica biti pandemija upale prigovora savjesti. 

Žele li, dakle, organizatori subotnjih prosvjeda da se to i dogodi? Naravno da ne. Rade li sve da se upravo to dogodi? Naravno da – da. 

Ne znači to, međutim, da od prosvjeda treba odustati, sasvim suprotno: „Mislim da je trenutak za generalni štrajk u Hrvatskoj davno prošao. Mi nemamo što čekati. Naše radništvo ima svako pravo da se buni i da pokrene generalni štrajk. U Francuskoj izlaze na ulice zbog jednog članka zakona", izjavila je nedavno Katarina Peović iz Radničke fronte, ne skrivajući sumnju u spremnost prosvjetara, medicinara, poljoprivrednika, uposlenih u takozvanom realnom i manje takozvanom javnom sektoru, studenata, pacijenata, ma svih redom, da ispune ulice i trgove, podignu transparente, blokiraju saobraćajnice i pokažu da ipak nisu amorfna masa.

Ako već nema, a nema, ozbiljnog socijalnog bunta i ako je izvjesno, a jeste, da će izbori biti u ovoj godini – i to ne jedni – te da HDZ iz znanosti nepoznatih razloga ima najveću potporu, ne bi li onda trebalo biti jasno da smisao prosvjeda nije u traženju slabašne prilike za promjenu vlasti, već u obrani institucija, prava i sloboda koje bi nova vlast sa starim akterima mogla mirno dotući? Točan odgovor glasi: da, ali ipak nekako ne. 

Drugačije rečeno, a da isto znači i bude jasnije: umjesto da traže opoziv Turudića i povlačenje zakona o medijima iz svih postojećih procedura, inzistiraju na otvaranju i slobodnom radu Ureda europskog javnog tužitelja i odustajanju od budalaštine sa služenjem vojnog roka, te zbog toga budu spremni na višednevne, višetjedne ili višemjesečne prosvjede, s kojima bi im mogli rasti i izgledi za (post)izbornu pobjedu, stranke lijevog centra traže priliku da ostanu tamo gdje već jesu, u oporbi koja, kako smo vidjeli, služi kao ikebana parlamentarizma, jer u Saboru može govoriti zidovima: učinak je isti kao kada se Plenković, Jandroković i njihova potrošna roba prave da ih slušaju. 

Neće biti nikakvo čudo ako posljedice subotnjeg prosvjeda budu vidljive već u ponedjeljak. HDZ, naime, ima komotnu većinu da raspusti Hrvatski sabor, što podrazumijeva održavanje izbora za najviše šezdeset dana, točnije u vrijeme u kojem će birači – kako je primijetio komentator Indexa Goran Vojković – na tekućim računima vidjeti materijalizaciju odluka o povećanju koeficijenata i još dobiti nešto eura kao uskrsnicu. Novac, to valjda ne treba objašnjavati, nije samo pogonsko gorivo entuzijazma, već i najučinkovitije sredstvo za promjenu političkog stava, kako kod onih koji koriste pravo da budu birani, tako i kod onih koji se zadovoljavaju mogućnošću da biraju. 

Točan datum izbora je, dakle, suštinski nebitan. Važnije je, daleko važnije, da nakon njihova održavanja, parafrazirajući Sandru Benčić, parlamentarni rad opet dobije smisao, a to se može dogoditi jedino ako opozicija i oni što su spremni izaći na prosvjede pokažu „izrazito veliki“ interes da obrane institucije – poput, recimo, DORH-a – i, uz ostalo, medijske slobode od volje proste, matematičke većine nastale što izbornom voljom, što postizbornom trgovinom. 

Ratko Čačić je davno rekao da u HDZ-u ne znaju ništa da rade, ali znaju kako se pobjeđuje na izborima. Pa kada je već tako, onda ni cilj sadašnje oporbe ne bi trebao biti Plenkovićevo požurivanje u pobjedu, već određivanje granica koje se ne prelaze bez obzira na broj zastupnika. Državu, naime, ne čine oni, već institucije i zakoni koji ne ovise o službenim rezultatima iz DIP-a.