Skoči na glavni sadržaj

Panorama navijanja za naše navijače

bbb_solic.jpg

Manji je problem što su BBB u općem smislu huligani. I Original 21 su huligani. Problem s "našim navijačima" je što su huligani tako što su pacijenti desnog populizma koji ustašuju svako malo
Foto: Nikola Šolić/Novosti

Kad je Zambija vratila inkriminirane posvojitelje – napravila je samo pola posla. Zato što je potom vratila i Pernara. Suština situacije s pritvorenim BBB-ovcima je ista ta: zašto bismo kao društvo uopće željeli da se među nas vrate takvi? 

Paralela funkcionira tim više što Pernar i BBB-ovci dijele temeljno svojstvo zbog kojega je bolje da ih drže negdje daleko (i na sigurnom): i on i oni su pacijenti desnog populizma, tj. "postfašizma". Što bi se odnosilo na prepariranje onih koji trpe klasnu šikaniranost da uzrok svoje muke pronađu, obratno, u krivcima po rasnoj ili već nekoj od reakcionarnih teorija. Tko želi znati više – može potražiti u zasebnom tekstu na temu. U pitanju je danas sveprisutan fenomen, koji nadilazi samo ovaj slučaj.

Inkriminacija u Grčkoj i predmet prijepora u domaćoj javnosti odnosi se na – vršeno nasilje, jasno. Ali nasilje nije prostoneproširena riječ. Ima nasilja i nasilja.

Oliver Frljić u jednom starijem intervjuu razlučuje ga na ono strukturno ("oblik društvene dominacije i kontrole") i ono emancipacijsko. Ne radi se o kompliciranoj misli. Frljić je upozorovao na strukturno nasilje u pozadini pojave migranata na našim granicama i odnosu EU prema njima. Imao bih i ja nekih povijesnih primjera koji dobro oslikavaju princip. Do seljačke bune 1573. dolazi tako što kmetovi predvođeni Gupcem napadnu Cesargrad, izvrše čin nasilja. Da, ali nakon što ih je vlastela dugo zlostavljala, strukturnim nasiljem. Čin ustanka predstavljat će tada, pa i u svom nasilnom aspektu, čin emancipacije (ishod je posebno pitanje). Crni Amerikanci koji se dižu na Black power ustanak (The Revolution Will Not Be Televised). Karipska populacija u Londonu, kojoj, nakon dugotrajne kinjenosti od neonacija i policije, 1976. prekipi i zauzme se za sebe nasilnim činom ulične pobune (slučaj iz White Riot). Husinska buna 1920., Labinska republika 1921. – rudari štrajkaju i dignu se na oružje za radnička prava (crvena je šuma prolistala), uslijed strukturnog nasilja kapitala nad radom. Što u stopu prati fašizam, kao odgovor kapitalizma u krizi. Tada se mora u šumu, a narodni ustanak biva oružani ustanak, krvav i nasilan (najebo Švabo) – ali je akronim NOB dovoljan za ne morati ništa dalje objašnjavati o tome kako neko nasilje može biti emancipacijsko.

Original 21, huliganska skupina navijača AEK-a, s kojima su se u Ateni potukli BBB-ovci, poznata je po programskom zalaganju za kmetove i autsajdere grčkog društva, uz povremene nasilne reakcije – par ekselans emancipacijskog karaktera – kada ih uhvate zlostavljati fašisti iz Zlatne zore. Za pretpostaviti je da su se vodili istim rezonom i napadajući Dinamove huligane – koji nije da nisu u Atenu i došli biti napadnuti – budući da su BBB također (post)fašističkog profila. Tu im gestu ipak ne uvažavam kao emancipacijski oblik nasilja. Tko želi znati više – napisao sam tekst i o tome. Ali sada su mi tema (recimo da sam bio slučajem potaknut na trilogiju) BBB i njihova nasilna gesta. Za ne željeti je da se vrate upravo zato što su u Atenu otišli vođeni ničime drugim doli svojim naci habitusom: u kombinaciji obračunavanja se s AEK-ovim navijačima zato što "antife" i onog standardnog identitetskog rezona po kojem se desničarske navijačke skupine upuštaju u obračune (mi odavde, vi odande). 

Želim biti precizan: ne, dakle, sama činjenica da su se išli tući i što je ta osnova maloumna, nego što je i školski primjer ove aktualne sorte (post)fašizma. I po toj istoj osnovi teško toksičan trag ostavljaju također i na matično društvo u kojem operiraju. Neka ih zato po grčkim zatvorima: pravi ljudi na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Jasno da se s moje strane radi o političkoj i etičkoj valorizaciji, koja nema svoje uporište u kaznenom pravu. Važan moment je stoga da po drugoj osnovi postoji krivično uporište da ih se kolektivno inkriminira i zatvori, sve redom, od prvog do zadnjeg. Konkretno, optužnica po grčkom zakonu za 4 kaznena djela i 7 prekršaja tereti 104 osobe, barem prema zadnjim medijskim napisima, u kojima doduše nailazimo na neka odstupanja. Tako je Jutarnji list 10.8. izvijestio da su među kaznenim djelima točke "ubojstva s namjerom" i "sudjelovanja u zločinačkoj organizaciji", dok je Gol.hr 9.8. prenio navod grčkog NewsIT o "ubojstvu iz nehaja" i "udruživanju u zločinačku organizaciju". Stranica VladeRH je pak 15.8. govorila o "tri djela – udruživanje u kriminalnu organizaciju, nanošenje ozljeda i prouzrokovanje materijalne štete".

Bilo kako bilo, radilo se ovakvoj, onakvoj ili nikakvoj optužbi za ubojstvo, za nas je bitan dio u kojem se u svakoj verziji spominje udruživanje u kriminalnu organizaciju. Čemu nije moguće pridati značaj (ne)djela samo nekih pojedinaca, a naročito se ne može reći da ih se nije svih sto  udruživalo u skupinu radi činjenja onoga što se dogodilo. Pa je i svih sto, upravo tako, s jakom osnovom zatvoreno. 

Ali kada govorimo o "našim navijačima", mene zapravo više od njih kao njih zanima njihovo stajanje u našem društvu. Ovaj sam tekst stoga zamislio kao panoramu o navijačima "naših navijača" iz reda javnih 'telektualaca – o njihovim diskursima – o diskurzivnoj Hrvatskoj. Već se to malo ispuhalo, ali možda je i bolje baš s tim malim odmakom napraviti retrospektivu govorenog. 

 

MILANOVIĆ

Prvo prvi i najslužbeniji glas Hrvatske, kako je i red. Sadržajem je tu negdje u vrhu po lupetanju, ali je njegovo relevantnije od možda i goreg lupetanja drugih, nosi veću težinu, jer kad gadne stvari o međunarodnom incidentu valja predsjednik države, to je odmah diplomatski skandal. Kritika postupanja grčke države, koja je inače mogla imati i legitimnih momenata, otela mu se u teške paroksizme ("to nije pravna država", "tretirani kao ratni zarobljenici", "kao korov", "na granici ratnog prava", "s vladavinom prava nema veze", kao ni s "demokracijom, poštivanjem ljudskih prava", "najobičniji zulum") i teoriju nogometne zavjere ("zašto je to napravljeno sada i zašto baš u Grčkoj i što Grčka treba dobiti od UEFA-e i zašto im je bitno da prebace odgovornost na sto Hrvata").

Smeta ga, reče, kolektivizacija kazne – što BBB-ovcima prijeti "kolektivna etička kazna", jer "ako grčka vlada zadrži svih 100 Bad Blue Boysa, to je onda nekakva krvna osveta ili kolektivna odgovornost". Ne bi ništa rekao "da su petorica ili desetorica od njih stotinu u okorjelom pritvoru"; pet dana ti treba biti dosta "da iz jedne grupe ljudi izdvojiš kukolj", a ne ovako, da ih "sve strpaš u pritvor i još ih razbacaš po cijeloj Grčkoj tako da ih prebiju i siluju". "Koliko je Grka u pritvoru?" – dodao je izazovno. 

 

Torcida i Tornado u kolovozu u Kninu zajedno skandiraju "Za dom spremni" 

To je ovo o čemu smo pričali. Pitanje je definicije krimena kao onoga što će kukolj u danoj semantici razlikovati od ostalih koji to nisu. Kukolj može biti sveden na šačicu njih jedino ako pod krimenom podrazumijevamo tek ubojstvo navijača AEK-a. Milanoviću, međutim, promiče – ili se pravi da mu promiče – da se inkriminacija (uredno krivična, ne etička) ne sastoji isključivo od akta finalnog udarca pokojniku. Pa da, kazneno djelo je po najmanje jednoj kvalifikaciji bilo kolektivno i ništa nije onda primjerenije od kolektivizacije krivnje, ili barem proširenosti pojedinačnih krivnji na sve involvirane pojedince. Milanović bi trebao krenuti od poštenog priznavanja da su kukolj svi oni, ne što ja kažem – iako i to – nego prema službenoj optužnici. 

Propuste grčke države (stvarne ili umišljene) Milanović pritom koristi da ekskulpira "hrvatske navijače". Osuda mu se, ako se to uopće može tako nazvati, svela na ograđivanje od mogućnosti da ih podrži. Takvo što ipak ne može, jer su "išli izazivati incidente". 

Forsiranje mita po kojem su ostali, koji nisu kukolj, suštinski okej, a i nevini koliko bi se zakona trebalo ticati, tj. ogromna većina da je okej i nevina, njih 95%; ne možda naročito fini dečki, ali legitimni. Mit, dosta uvriježen, u biti normalizira makljažu navijačkih skupina, kao ne nešto kriminalno u samom tom postupku; kriminalni karakter rezervirajući, kao izniman, samo za nekolicinu koja se istakne extra postupcima, kao izvršitelji ili kolovođe. Ali lijepo da grčka država ne gleda tako na to. 

Dio u kojem Milanović nije deplasiran je isticanje da uhićeni BBB-ovci nastavljaju biti "ljudska bića i naši građani koji imaju svoja ljudska prava". On to čak mora isticati pod obavezno, jer u krajnjoj liniji mu je opis radnog mjesta. Postavlja legitimno pitanje, pa i što se tiče prilika po zatvorima. No, nije jasno što točno očekuje da Grčka napravi s troznamenkastim brojem novih robijaša koji pristižu odjednom. Prigovor mu je odraz prethodnog, jer ima smisla jedino dok pretpostavljamo da u zatvor treba tek ona šačica izdvojena kao kukolj – pa se durimo i tužimo što ih se zatvara sve. Ali kad sve, jasno je da je tehnički nemoguće ne razdvojiti ih po većem broju zatvora – sama ta odluka ne može biti uzimana za dokaz namjere da ih se zlostavlja.

Legitimno je, nadalje, i pitanje koje bi mogao postaviti hrvatski građanin dvonožni obični: nisu li i išli u Grčku po ono oko čega je sada nacionalna drama da bi im se moglo dogoditi u zatvoru i animira se javnost da se buni zbog toga? Trpjet će nasilje? Pa i otputovali su razmjenjivati nasilje. U redu, za to sam da im se u bajbokani ispoštuje njihova ljudska prava, no za to sam i onda kada se idu lemati s drugim navijačkim skupinama, pa nije bila po svim govornicama moralna panika da oštećuju palicama i bokserima nečija ljudska prava ili im bivaju oštećivana. Jedino što bi se sada radilo o drugačijim uvjetima izvrgnutosti nasilju, kakvi im se manje sviđaju. Jebat će ih u dupeta tipovi malo zajebaniji od njih? Ali to što stradaju od mača kojeg se laćaju je na Milanoviću da mu bude briga, ne tražite da bude i moja, koji nisam na takvom radnom mjestu i iste obaveze brinjenja za prava hrvatskih građana – tim samim što hrvatski građani – mi ne spadaju u opis posla.

 

UZINIĆ

Upravo sekiraciju oko njihovih dupeta nalaže mi – kao hrvatskom građaninu dvonožnom običnom, sa šansama 4/5 da katoličke vjeroispovijesti – dobri nadbiskup Uzinić.

Pop – što će drugo – popuje. Osvrnuo se – kako drugačije – misnom propovijedi. Ne govorim o formalnom kontekstu, premda se jest i tehnički radilo o misnoj propovijedi, nego o sadržajnom karakteru očitovanja. 

Poduka glasi da BBB-ovce koji su "završili u grčkim zatvorima" ne možemo "jednostavno proglasiti huliganima perući ruke od njihove sudbine". Čekaj, jesmo dobro shvatili: huligani nisu... zato što sad pate u zatvorima? Kriterij jesu li huligani nije to kakvo im je ponašanje (tj. huligansko), nego to kakva im je sudbina dupeta (nezavidna). A ne stoji li možda ta sudbina u kakvoj vezi s tim ponašanjem? Nisu li upravo kriminalni postupci ono čime su si na vrat naprtili sudbinu? Perući ruke, kažeš? Nespretno upotrebljena biblijska metafora – čak bih rekao šupački plasirana, kad smo već kod dupetâ, kao popovska pasivna agresija – jer nismo pilati ako iz gole činjenice da su u zatvoru ne izvodimo odrješenje za kriminal kojim su se bavili. 

Zašto su ono završili u zatvoru, pope? Zbog "nepromišljenosti i loših odluka koje su donijeli". Obratimo pažnju: dobri nadbiskup bira riječi, ne govori o završavanju iza rešetaka kao posljedici nasilništva, kriminalnosti postupaka, nego, apstrahizirajućim eufemizmom, o lošim odlukama. Neka baci prvi kamen tko još u životu nije donosio loše odluke.

Pozvani smo da se uosjećavamo, da empatiziramo s njihovom sudbinom, kao naših bližnjih, jer propovijed se sastoji od opominjanja nas da nam predmet interesa treba biti samo ovo kako su prošli, a ne ono što su napravili. Nije od boga, nego je od đavla kritički razmatrati njihov čin. Možemo naklapati koliko hoćemo o popu liberalnijem od svojih kolega mrklih mračnjaka, jer ne savjetuje poput njih strogost oko puritanskih zvizdarija, kamenovanje bludnica i pedera, ali popa se svejedno po refleksima blagosti i popustljivosti prema siledžijama poznaje. Spada u nauk vjere: misa prvo za nasilnika, žrtva neka pričeka red. U najmanju ruku valja im izmiješati kosti, da se ne zna koje su čije, kao Tuđman one ustaša i partizana.

Smrt grčkog navijača Uzinić označava kao "tragediju". Izbor riječi i opet odražava katekizam: ublažiti odgovornost bullya, kao bližnjeg nam. Nije "ubojstvo" nego je "tragedija" – što konotira višu silu. Prebacivanje na božansku volju. Eto se desilo. Valjda se svakome moglo? Neka baci prvi kamen kome se još nije nikad dogodilo da nazoči nekoj tragediji.

"Od samih je rupa sastavljen duh tih spasitelja, ali u svaku su rupu stavili svoju ludost, svoj čep za rupu, što su ga nazvali bogom", rekao bi Nietzsche. "Duh se njihov bio utopio u njihovoj samilosti, a kad su se naduli i prenaduli od samilosti, uvijek je gore isplivala neka velika glupost."

Ni to Uzinićevo nije baš najveća glupost koju smo o stvari čuli, ali ostavljam je da prethodi pokojoj i većoj, zato što se izdvaja od svih ostalih svojim transcendentalnim svojstvom, nadilazeći puko zemaljske diskurse zamislive gluposti, udarajući sveti takt manevrima eskiviranja kritičnosti, posvećujući masovan refleks ekskulpacije "naših navijača".

Taj ukaz s oltara da nam prvi i jedini pristup slučaju ima biti onaj samilosti prema bad blue bullyjima – šifrirani je cinizam. Sroljo je čak pozvao na molitvu za sve skupa. Karakterističan cinični bulšit popovskih popovanja, na vijeke vjekova amen. 

 

KARAČIĆ

Rabijatan odvjetnik polukriminalne medijske desnice (Thompson, Bujanec, Tomasović...) spušta nas zato s nebesa u prizemnost do jaja. Milanović je dobio prednost jer gluposti koje izvaljuje stižu vrlo odozgo, s najviše državne pozicije, a Uzinić utoliko što mu glupost diskursa nije s ovoga svijeta, ali ih Karačićeva, stižući odozdo iz kanalizacije, zapravo šije na ovom svijetu. 

Ima tu kao bazičnog, ruku na srce, nešto Milanovićevog elementa (ili nam treba reći da nam kod predsjednika ima nešto Karačićevog?): "Grčka država vlastitu organizacijsku i moralnu kaljužu očito prikriva terorom protiv hrvatskih državljana"; "napad na hrvatsku državu i vlast se prema takvom postupanju, mora postaviti upravo tako".

Ukrajinski navijači Boysima čestitali porukom "Za dom spremni"

Ukrajinski navijači Boysima čestitali porukom "Za dom spremni"

Granice diskurzivne gluposti na temu Karačić pomiče do rekorda nesputanošću, za početak, podrške i ničega osim podrške za "braću", koje se "ne odriče". Što nije palo na um čak ni Milanoviću, koji im barem uskraćuje podršku, ne sporeći da su "išli izazivati incidente". Karačić, naprotiv, sam u identitetu BBB-ovca, ne vidi ništa krivo u tome što su išli. Citiram od slova do slova, sve s pravopisnim i misaonim deliktima: "Tko je imalo u navijačkom svijetu, taj zna da BBB idu svuda molgli oni uči na stadion ili ne. To su anarhisti znali, pa su tu večer čekali boyse, naoružani noževima".

Anarhisti? Daljnja Karačićeva kanalizacijska nesputanost dehumanizira suprotnu stranu u navijačkom sukobu kao ljevičare, dakle, anarhiste i narkomane, ergo "najveći ljudski šljam", pa bi i žaliti za takvim "smećem", za "Aekovim pacovima" bilo "kao žaliti za Isilovskim glavosjecima". Nije samo do degutantnosti takvog jezika u svjetlu nečije nasilne smrti. Karačić ostaje začepljen u koordinatama same tuče BBB-ovaca s drugom navijačkom skupinom. A do refleksije o konfliktu BBB-ovaca sa svijetom kojem nije normalno da se idu u Atenu makljati – stiže onda isključivo kroz kategorijalni aparat te tuče. Siledžijsko busanje kao pogled na svijet.

 

MILETIĆ

I Mostov pjetlić odlučuje nastupiti primarno u identitetu navijača. Cijenjeni vođa katoličkih skauta, armadaš i zastupnik javlja se iz Sabora kao da se javlja s tribina, opasno se približavajući obaranju Karačićevog rekorda. 

Nešto i kod njega čujemo Milanovićevog: "tko god je učinio neko kazneno djelo treba za to djelo i odgovarati", ali da zato "svi ostali, nevini, moraju biti odmah pušteni iz grčkih zatvora"; "mi ne vjerujemo" u grčko pravosuđe; to je sustav koji "odvede u zatvor naše dečke, naše Hrvate", a pritom ne zarobi nikakve Grke; životi naših građana su tamo ugroženi.  

Nešto kod njega čujemo i Uzinićevog: osjećaju se "prevarenima, napuštenima i ostavljenima", a na nama je da više od svega marimo za to kako se oni osjećaju. Bližnji, a ne huligani!

Doprinos Miletića, kojim se smješta između te dvojice i Karačića, u javnom je p(r)ozivanju Plenkovića da ne misli samo na briselske fotelje i da se založi za građane RH kojima je glava u torbi – sa zahtjevom da "hitno i žurno" (nije bilo još kojeg sinonima?) "vrati u RH sve naše Hrvate i da u RH, gdje im životi neće biti ugroženi, gdje vjerujemo u sudski pošteni proces, će se dečkima, svima onima koji su učinili bilo što protivno postojećim zakonima, pravedno suditi". Nije tu toliko sporno što se radi o nebuloznom zahtjevu, koji ispucava samo radi bodova kod svoje publike, i sam znajući da wishful thinking. Primarnije je da Miletić kroz to nameće diskurs činjenja od huligana isključivo nevinih žrtava, bez grama kritičkog odmaka. Prihvaćanje uvjetne mogućnosti da je neki i kršio kakav zakon i da mu treba biti suđeno puko je retoričko, jer supstancijalno značenje zaziva da se proces premjesti u Hrvatsku upravo je u brisanju krivnje iz samog odlaska na makljažu u Atenu, kao udruživanja u kriminalnu skupinu. 

Kao krimen da se zadrži tek eventualan čin ubojstva – što je i jedina točka na kojoj se odmiče od Karačićevog neviđenja problema u tome da se ubija "anarhiste". 

Od Milanovića se Miletić udaljuje toliko koliko je potrebno da se pridruži Karačiću u neviđenju odlaska na makljažu čak ni kao izazivanje incidenta, nego kao najnormalniju stvar, eksplicirajući podršku. "Kažu, otišli su tamo, a nisu smjeli. Pa s 20 godina i ja bih otišao sa svojom Rijekom na kraj svijeta." On, dabome, "osuđuje nasilje" – ali! "Mi koji smo prošli malo ulice znamo da navijači uvijek prate svoj klub na gostovanja. Što je donijela zabrana gostovanja BBB u Ateni? Vidjeli smo posljedice." Klasično projektivno prebacivanje odgovornosti: nije problem u nama koji idemo razmjenjivati nježnosti palicama, nego je problem što ćemo ih još više razmjenjivati ako nam se to zabrani. Jer naša ljubav za klub! A ljubav je aksiom i iznad je glupih zabrana.

Upravo uskraćivanje podrške proglašava izdajom naših huligana. Skandalizira se u verzalu nad svima koji "ILEGALNA posvojenja" PODRŽAVAJU, a "Hrvate koji pate" ZABORAVLJAJU. Govori o dvije Hrvatske, jednoj koja je "čvrsto uz mladost BBB-a u Ateni", dok se "mali dio hrvatskog društva" ampak "tako lako odrekao hrvatske djece". Pa i neumorno ponavljanje kako je riječ o "mahom mlađim punoljetnicima", o "mladeži od 18,19,20 godina", o "golobradim mladićima" u čiju se obranu mora stati – faktor je, jasno, prodavanja ih pod nevine žrtve, narativa o sweet and tender hooligans. Nezgodnu činjenicu da su se zatekli u atenskoj makljaži Miletić objašnjava kao "organiziranu sačekušu" i da se zato ne smije "šutjeti na nepravdu, ogromnu nepravdu koja je učinjena BBB u Ateni" te na pokušaje "da se sotonizira BBB". Svaku objavu na mrežama ili blogu zaključuje sa "Sloboda navijačima!"

Miletić je bitan za ovu panoramu zato što istupa kao mrvu umiveni Karačić, što je karika kojom se neskrivenu (nacističku) kloaku potonjeg veže kao neodvojivi dio lanca. Vraćat ćemo se još na podlogu tog diskursa, kao, štoviše, dijagnostički esencijalnu.

 

ALAČ

Sportski novinar Indexa, ne krasi ga oštroumnost, nije učinio iznimku među svojim standardno tupim člancima. Alač se ukazuje kao varijacija na temu Miletićeve prijesnosti, tj. umivene Karačićeve – neinhibirano udara i zaudara na sirovost – samo što pritom simulira novinarstvo i fokusira se na "histerično orgijanje hrvatskih licemjera i moralizatora" nad "100-tinjak navijača Dinama".

"AEK-ov huligan" – glasi centralna teza – išao je "u atenskom fajtu" umrijeti namjerno, za dati povod orgijanju hrvatskim domaćim izdajnicima (u Karačićevoj verziji: "bagri konjušarskoj", "domaćim konjušarima koji su unaprijed prihvatili medijske laži i na temelju laži, počeli licemjerno osuđivati Bad Blue Boyse"). Šalu na stranu, cijela konstrukcija kojom dokazuje svoju naslovnu tvrdnju se Alaču temelji na pogrešnoj premisi po kojoj eventualna kaznena krivnja BBB-ovaca pripada isključivo scenariju u kojem je AEK-ovac stradao od njihovog oružja u njihovoj ruci, kao "zlodjelu pojedinca" čak i u tom scenariju. Što je redukcija koju smo imali već kod Milanovića. 

Dok sve gradi oko premise da su nepravedno optuženi i napadani jer se ne zna je li možda fatalni udarac zadao neki "Grk" među njihovim saveznicima, navijačima PAO-a, ili jer su im ti "Grci" stavili oružje fatalnog udarca u ruku, ukoliko su ga ipak zadali Dinamovci – što Alač sve u svemu tumači kao mogućnost "grčko-grčkog bratoubilačkog rata" (kao da s takvim ratom onda BBB nisu imali nikakve veze) – jaukne potom i da zbog toga što su se "iz Hrvatske u Grčku išli tući trebaju biti kažnjeni, ali ne ovako". Kako ovako? "Kolektivno" – to ga smeta, Milanovićevim tragom. "Kolektivno kažnjavanje za zlodjelo pojedinca odlika je totalitarnih, zločinačkih režima" – evo ga na, kao i svaki pravi indexovac ne propušta priliku, čak i onu koja je niđe veze, da osuđuje sve totalitarizme (Tomislav Karamarko likes this). Ali, čekaj, ako si upravo rekao da trebaju biti kažnjeni zbog samog idenja tući se u Grčku, ne treba li onda to samo biti dostatna osnova i za osuđivati ih? Zašto su za tebe licemjeri i moralizatori svi oni koji unaprijed osuđuju bilmeze, ako im sam postupak navodiš kao nešto unaprijed izvjesno da je, štoviše, za krivičnu odgovornost (kao što i jest)? 

Bad Blue Boysi u Ateni

Istovremeno, Alač – kao i Miletić, kao i Karačić – to idenje da bi se tukli u stopu racionalizira i relativizira, jer "čak i najpovršniji poznavatelji navijačke scene znali su da će Bad Blue Boyse to samo dodatno naložiti da dođu u Atenu i do stadiona jer se tako nešto u tom svijetu smatra znakom prestiža i pokazivanja snage". Pa onda mora da je legitimno – Zvonko tu daje po njušci Alaču koji je prethodno neoprezno rekao da nije legitimno nego traži kaznu. Kao i Miletić, odgovornost prebacuje na propuste države, posebno policije, koja je "pustila više od 100 huligana iz druge zemlje da se grupiraju i naoružavaju te kreću prema mjestu sukoba". Ni riječi o tome da bi prvotniji problem valjda bio u samom grupiranju s naoružavanjem nego u puštanju ih da se grupiraju i naoružavaju. Idem ulicom i ukradem bakici torbicu, ali nisam kriv jer me policajac koji je to gledao nije spriječio, nesposobnjakoviću bez kondicije bilo lijeno potrčati za mnom. 

Redukcija čitavog kriminalnog događaja na "zlodjelo pojedinca", uz fokus na difamaciju odnosa grčke države (koja da "zarobljenim Hrvatima sprema sadističku osvetu, linč u režiji i egzekuciji države"), u funkciji je kod Alača, opet kao kod Milanovića, ekskulpacije huliganske većine. Stavlja link na Indexov članak od par dana prije o tome "kako izgledaju grčki zatvori" da bi izvodio hitnu potrebu "iz njih spasiti sve nevine hrvatske državljane". Nevine, kažeš? Premda si malo iznad krivnju i traženje primjerene kazne vezao uz idenje tući se u Grčku, što je opća definicija koja ih uključuje sve bez iznimke. Aha, ipak su ti nevini neki od njih, tj. većina – dok ti promiče da si sam načelno definiciju postavio tako da isključuje mogućnost nevinosti. Onako kao što načelno, pod ruku s Miletićem, osuđuješ i svako nasilje kao takvo?

Siroma' se pogubio – pregara mu tema osigurače, nadilazi ugrađene limite.

 

VOJKOVIĆ

Propagator leptir-mašne na kockice ovom prilikom umjerenije lupeta. Ne galopira na čelu. Svaka čast.

Zadnja poruka njegovog članka je da se Milanović "ponaša kao slon u staklarskoj radnji" i da bi trebao malo "stati na loptu". No, Vojkovićeva pozicija zapravo dijeli bitne dodirne točke s Milanovićevom (ili čak Miletićevom): da imamo loša iskustva s grčkim pravosuđem (evocira slučaj Laptalo) te da je RH u obavezi pomoći svojim građanima koji se u inozemstvu nađu u neprilici (navodi, pravničkom manirom, i odgovarajuću ustavnu odredbu), neovisno o tome kako su se ponašali i jesu li zaslužili svoj nezavidan položaj. 

Ono čime mu se pozicija razlikuje je pitanje taktike stizanja do strateškog cilja koji dijele. Puko metodološka divergencija. Kontraproduktivno je dračiti se o nepravdi i tražiti konfrontaciju s Grčkom, kako to čine Milanović, Miletić, Karačić... Više ćemo postići – napućuje taktičar umašničeno – "tihom diplomacijom", jer "dobra diplomacija je tiha diplomacija". Samo gospodski.

Umjerenost lupetanja kod Vojkovića se ostvaruje time što mu taktički program uvjetuje uvažavanje grčke legislative, odnosno diskrecijskog prava svake zemlje da "slaže svoj kazneni sustav". Za njega je bespogovorno da se to mora poštovati. Iz čega slijedi da generalno ne biva usijana glava oko slučaja (manifest: "nakon hrpe emotivnih tekstova stvari posložiti racionalno pravnički hladno"), ali i izrazitija kritičnost prema ponašanju BBB huligana (prvi i jedini iz ove galerije likova da smo to doživjeli). "Ako ne poštuješ pravila domaćina, moraš prihvatiti posljedice" – inzistira konzekventno. Roditeljima uhapšenih poručuje da su se zabrinuti trebali u momentu kad su im punoljetna djeca "išla preko par država u nešto što sigurno nije bio posjet Partenonu i kupanje na grčkim plažama". 

Podvlači i da "većina kaznenih zakonodavstava" ima neku verziju onoga što naš Kazneni zakon (navodi i čl.) kriminalizira kao "sudjelovanje u tučnjavi" te kažnjava višegodišnjim zatvorom u slučaju smrti ili teške tjelesne ozljede kao posljedice. Dakle, već samo sudjelovanje u tučnjavi – što će reći da se odnosi na svih stotinu involviranih, koji redom potpadaju pod kukolj po toj sudskoj praksi. Grčka sudska praksa može legitimno biti još i stroža, tako da, zaključuje Vojković, "grupna tučnjava može potpasti pod, za uhapšene Hrvate, jako loše kvalifikacije". 

Ali obratimo posebnu pažnju na opseg njegove kritičnosti: oni su išli "u drugu zemlju raditi gluposti"; "ekipa je išla na navijački obračun i završila u zatvoru"; k tome "u državu gdje su istražni zatvori jako dugi, gdje je zatvorenika puno i gdje su po zatvorima u jako velikom postotku stranci"; u Grčku koja je od cijele EU valjda "najgore mjesto gdje se uopće može zaglaviti u zatvoru".

Što primjećujemo – osim da je kritičan prema pravljenju nevinih žrtava od njih? Elementarna stvar kod idenja na navijački obračun je, sjetimo se, bivanje nasilnima prema nekome. Vojković – u identitetu pravnika – to ne razmatra, ni slovom. Tko je kriv za posljedice koje BBB-ovci sad kusaju – okej, sami su si krivi, nisu nevine žrtve – ali Vojković uopće ne stiže dalje od posljedica koje oni kusaju. Što je s posljedicama po druge, tj. ne onima koje huligani trpe nego koje nanose? Kad neumorno koristi prilog "glupo", kritičnost prema njihovim postupcima mu se svodi na to da su postupili glupo po sebe. Držeći se strateškog programa o pomoći hrvatskim građanima, a i vrlo u skladu s Uzinićevim receptom da nam njihova sudbina ima biti prva briga, jedino pitanje štete koje si Indexov kolumnist postavlja je ono štete po njih, ne oslovljavajući štetu koju su proizveli. 

Javlja mi se asocijacija. Kad su '16 zbog ratnih zločina hapšeni pripadnici HVO-a u Orašju, Vojkovićev diskurs ni jednom jedinom riječju nije pitao za meritum tih zločina, pa taman i da argumentira zašto ne misli da su se dogodili, kamoli da adresira problem nasilja za koje su inkriminirani, žrtava, onih koji su stradali. Ako je 10 HVO-ovaca činilo zločine, jedino što umašničenog zanima je da su utamničeni po svojoj vojnoj pripadnosti HVO-vci – dakle, "hrvatska strana" unutar etnički zategnute političke dinamike BiH (nesumnjivo i hrvatski građani paralelno uz građanstvo BiH). Kondenzirajući to kao prigovor na račun hrvatske diplomacije zbog toga što nastupa "činovnički" umjesto "državnički" (goneći Kolindu i Plenkovića da po Bruxellesu i Washingtonu "dižu glas i udaraju šakom o stol" – tada, vidimo, nije toliko nalazio da je najbolja diplomacija ona tiha). Što je odgovaralo njegovom držanju i oko suđenja Praljku. Pisao sam tada o tome: ne mari jesu li gonjeni "naši" nevini ili krivi, nego govori u ime pretpostavljenih državnih interesa u tome da ne budu gonjeni, reklo bi se po istoj onoj ustavnoj odredbi koju čita kao obavezu pomaganja građanima RH pod svaku cijenu i neovisno o okolnostima. Vojković ne negira logore HVO-a u Hercegovini ili Posavini; problem koji ima s pravosudnim postupcima protiv "naše strane" nije faktičke nego taktičke prirode. Nema veze ako su "naši" zločinci, jedino što igra je da su "naši". 

Obrana kao gola navijačka logika – tu napadaju naš gol, mamicu im! 

Ne treba imati iluzija: pri Vojkovićevom dijeljenju nečega jezgrenog s patriotski napaljenim navijačima, propust da se vrijednosno odredi o postupku huligana, s reduciranjem kritičnosti na aspekt njihove sudbine, nije slučajan, već očitovanje iste manire kao i oko Praljka i Orašja. Odraz atrofiranog koeficijenta etičke inteligencije, koji je kod ovog gmaza stara stvar. "Pravnički hladno" mu dođe kao alibi; iza partikularne juridičke pozicije krit će se u cinizmu vrijednosnog apstrahiranja, s izostankom kritičnosti prema "dijelu navijača Dinama" i po toj drugoj, zapravo glavnoj osnovi, koja nije smjela izostati. 

 

PUHOVSKI

Ako mi u hijerarhiji baljezganja na temu, glavni posvudušan političkog komentarijata u Hrvata dolazi iza Vojkovića, to je zato što je učinio ono što se bazično mora, a čega se ovaj dobro čuvao: jasno i nedvosmisleno osudio postupak Dinamovih ultrasa. S označavanjem podosta negativnom vrijednosnom odrednicom ("nešto grozno") same spremnosti putovati 3000 km iz ciljane nakane da se kolektivno potuku s ultrasima AEK-a (pa i više od označavanja – s traženjem da "te ljude treba kazniti, i drugo, treba vidjeti treba li promijeniti nešto u statutu" navijačkih skupina "ukoliko se jasno ne ograde od, ne tuče, nego da se putuje na tučnjavu tamo gdje nije bilo mogućnosti ni da idu na utakmicu").

Po svemu ostalom, Puhovski je gori, jer po svemu ostalom preslikava Milanovića 1/1. A kad kažemo Milanovića, to podrazumijeva i Miletića u dijelu u kojem ga preslikava i on. Ali onda još i ne samo Miletića. Nagradno pitanje: a koliko je zapravo u diskursu uvaženog profesora naci-kanalizacijskog diskursa Davorina Karačića? I što to govori o našem analitičkom spektru, o lancu u koji se uvezali oko BBB-ovaca kao živi štit?

Ne daje na dobro čim netko odmah s vrata, umjesto po vlastitom dvorištu, počne metlom mahati po tuđem. U studiju kod Ilije Jandrića, Puhovski je, stilom Milanovića-Karačića-Miletića-Alača, a različito od Vojkovića, prvo počeo o "lošim iskustvima s grčkim pravosuđem" (slučaju Laptalo dodajući i utakmicu neku), o "skandaloznom" ponašanju grčke države, o osramoćenosti grčke policije, itd. Umjesto stavljanja prvo naših huligana na tapetu, što bi bio bolje odgojen redoslijed osuda. Ali nismo tu čisto zbog bontonskog propusta.

Da ih treba kazniti – nisam iz prve dao cjelovit kontekst rečenice – Puhovski kaže tako da ispred stavi kako ih "kad se vrate" treba kazniti. Really – vrate? To mu je primarno: prvo sve učiniti, putem "doista jakog pritiska iz Zagreba svaki dan", da ih se spasi grčkog kazamata i grčkog sudstva – a njihova odgovornost mu dolazi tek iza tog prioriteta, kao sekundarna. I to mi ovamo da im sudimo, po našim mjerilima, s našim idejama o olakšavajućim okolnostima. Marin Miletić likes this.

Posebna tajna veza Puhovskog spaja s Alačem, od čije se retorike ne udaljava ni za jotu onda kad docira kako "oni trebaju biti za to kažnjeni, ali ne na ovakav način i ne kolektivno, to je doista strašno, pogotovo ako se ipak pokaže da nije s hrvatske strane taj nož poletio". Toliko su im izričaji u pet deka da je izvjesno kako je netko od nekoga prepisivao. Alač od Puhovskog, točnije, jer prvi prethodi potonjem samo u mojoj panorami, budući da je općenito gluplji u istupu, no kronološki je išlo obratno. Zato se Alaču i pomutilo sve: jer je prepisivao, pa prenio ne razumjevši do kraja što prenosi. 

Puhovskog bi trebale zabrinuti dvije stvari s tim u vezi. Kao prvo, nije Alač prenio to na kontradiktoran način zato što jedini nije shvatio nešto inače suvislo, već zato što nije bio u stanju prepoznati da je riječ o nečemu što zaista i jest kontradikcija. Puhovski s jedne strane kao protuargument kolektivizacije krivnje poteže individualnost potezanja fatalnog noža, istovremeno dok potvrđuje da se krivnja huligana ne iscrpljuje na tome, već se nalazi i u samom činu putovanja radi makljaže, koji se po def. odnosi na sve njih. Kao drugo ti se zamisliti nad sobom čim shvatiš da si rekao nešto takvo što će htjeti prepisati i s tobom se u kolo uhvatiti jedan Alač. Kojem je taj komadić o potrebi da zbog samog idenja u Atenu budu kažnjeni (što on ni ne misli tako, nego mu se zalomilo automatskim pilotom u prepisivanju) uopće jedino što ga diskurzivno razdvaja od jednog Miletića. A kojem je pak jedino što ga diskurzivno razdvaja od jednog Karačića nalaženje da bi (premda je ubijen "anarhist") barem ubojstvo trebalo kazniti (pa taman se radilo i o "našem Hrvatu" – hipotetsko nalaženje, jer ionako ne vjeruje da je tako bilo). 

Kad se zatičeš u takvom lancu i u pet deka s ovakvim njegovim karikama – bolje ti je više od sramote nikad ne doći na televiziju. 

Sljedeća milanovićevska točka kod Puhovskog je da huligani ne gube ljudska prava zato što huligani (i nije to netočno). Oni svejedno ostaju, kaže, "i hrvatski građani". Cilja, dakle, govoreći o ljudskima, na neotuđiva građanska prava, formulirajući to (veza Milanović-Miletić-Vojković) kao apel na dužnost države da se jače angažira oko svojih državljana. 

Nije posrijedi trivijalna razlika u semantici. Razmimoilaženje, a latentno i konflikt između ova dva načela izvođenja prava, human rights i civil rights, složena je politološka problematika; seminalno je Arendt o njoj pisala. Ne znam jesu li Milanović i Vojković kao pravnici upoznati, Miletić kao munjara bih se jako začudio da jest, ali sveučilišni profesor filozofije politike će to nesumnjivo znati. 

Sudbina bujice izbjeglica i apatrida (nakon svjetskih ratova, koju je Arendt i osobno živjela godinama – ne više Njemica, ne još Amerikanka, pukim svojstvom da Židovka nemajući prava u nemanju državljanstva), nagrizala je, preko stvaranja izvanrednog stanja i policijskog preuzimanja instanci vlasti, republički fundament, koji garantira građanska prava za svoje građane, istovremeno prokazujući apstrakciju ljudskih prava – koncipiranih '48 kao neotuđiva i univerzalna, tj. neovisna o "članstvu" u partikularnim republikama – mrtvim slovom na papiru. Kao jedini jamac ljudskih prava u realnom svijetu – upozorava Arendt (ili Agamben za njom, recentnije, jer svijet do danas nije riješio taj problem) – ostaju ona građanska. Ukoliko imamo državljanstvo i u mjeri u kojoj ih naša država štiti (ako smo žena ili ateist, ne pomaže nam puno punopravnost učlanjenosti u Saudijsku Arabiju). "Pravo na prava", kao poziv da ljudska prava ne idemo osiguravati praznim deklaracijama baziranima na ideji neotuđivosti (kad očito jesu otuđiva i ovisna o uključenosti u političku zajednicu koja se demokratski konstituirala), već osiguravanjem građanskih prava, odnosno demokratskog državljanstva za sve (što, doduše, u realnom svijetu samo translatira problem, jer opet imamo pitanje od milijun dolara: kako sad učiniti nas sve uživateljima finijih građanskih republika?).

U Grčkoj će državljani RH moći računati na svoja ljudska prava ne u ovisnosti o lijepim univerzalnim maksimama nego onoliko koliko partikularna Helenska Republika garantira na svom teritoriju standard građanskih prava – prenesen u pravosudnom sektoru i na optuženike koji joj nisu državljani. Ali nismo li ono ista Unija? Puhovski stoga napućuje da nam se obraćati EU, koja nalaže određeni minimalni standard u tom pogledu: "ona ima jedan dio zaštite ljudskih prava kao svoj program, odnosno svoju ovlast – ne u neposrednom smislu, ali zaprijetiti time". Dio s prijećenjem je budalaština, vuče na Karačićeva groženja, Vojković bi ih obojicu stručno poklopio "tihom diplomacijom", ali još gore je što se Puhovski nadovezuje lupetanjem o potrebi da premijer i predsjednik okreću brojeve svojih grčkih pandana ("nazoveš i kažeš..."). Milanović je, napomenimo, tražio isto – samo što je izuzeo sebe i prebacio lopticu na Plenkovića kao isključivo njegovu brigu ("da sam premijer, razmislio bih što bih napravio"), dok Puhovski uvaljuje primarno Milanoviću taj vrući krumpir (da on, "koji sigurno nema puno ingerencija, ovdje je mog'o nešto učiniti", jer "to je razina na kojoj šefovi država interveniraju").

Dajmo benefit of the doubt i shvatimo to u najboljem mogućem smislu: kao interveriranje ne s pretenzijom da se "naše dečke" pusti, kao nevine žrtve, onako kako bi Miletić htio, nego da im se osigura pošteno suđenje, odnosno ljudska prava za trajanja procesa. Ali i u tom smislu načelo o trodiobi vlasti – što je first thing demokratske, građanske republike – traži da o poštenosti pojedinog suđenja ne odlučuje izvršna vlast. Što bi već morali znati i profesori i pravnici i zadnje munjare. Valjda su i u pravu sa svojom nepovjerljivošću prema grčkom pravosuđu (nisam nadležan za davanje definitivnih ocjena o tome – nisu istinabog ni oni), no i u tom slučaju si upadaju u usta. Jesmo li shvatili Arendt? Uništiti građanski karakter neke države znači izbiti jedine temelje polaganja nade u standard ljudskih prava. Sabotirati prvo je sabotirati drugo. Milanović i Puhovski rade upravo to, istovremeno zazivajući zaštitu ljudskih prava za hrvatske građane. 

Tražeći da se na razini izvršne vlasti intervenira u pravosuđe na ime pretpostavke o nepoštenosti suđenja, ne samo da pretpostavlja dokinutost funkcioniranja Grčke kao demokratske republike, nego i predlaže aktivan rad na dokidanju samog temelja njenog republičkog ustroja. Ako sabotiramo taj temelj, otkud nam onda onaj za govorenje o ikakvim pravima? 

 

STOJIĆ

I don poznat po isticanju u svojstvu redikula ovaj je put, slično Vojkoviću, podbacio. Ili prebacio svoju očekivanu razinu – kako se uzme. Puhovski bi se, nota bene, trebao zamisliti također i nad time da je ispao veći sroljo i tupadžija čak i od jednog Stojića! 

Njegovo je oglašavanje, a navikli smo na lakrdiju i skandal čim zine, tek malo rogoborilo protiv medijskog ocrnjivanja BBB-ovaca (veza Karačić-Miletić-Alač), pozvalo na veći angažman hrvatske diplomacije (veza: svi živi), zamiješalo u čorbu malo Platona i Aristotela za ugledati se grčkim sucima i zaključilo kako, po njegovim spoznajama, BBB "nisu svi sveci, ali nisu niti propalice i huligani", nego većinom "dobri i plemeniti dečki koji vole svoju domovinu, svoj grad i svoj klub", pomažu kad je potres ili poplava, itd.

Šta, to je sve od jednog takvog macana pomrčine uma? 

Na prvi pogled tu nema puno ludila na kakvo nas je navikao. Ali misteriozni su putevi gospodnji. Dosta je toga ostalo u neizrečenosti.

Prisutna je naročita ironija u cijeloj priči o imperativnosti njihovih ljudskih prava. Svi iz ove panorame propuštaju evocirati (dok uredno ne propuštaju potegnuti razne stvari za ilustrirati suspektnost grčkog pravosuđa) onu scenu iz 2020. – na primjer tu, a ima ih koliko hoćeš – kada su BBB nasred ulice, pod bakljama i zborno pjevajući 'Ubij ubij Srbina', razvili zastave HOS-a i transparent "Jebat ćemo srpske žene i djecu", i to s ustaškim U na kraju. Što nije tek odvratno na više razina, nego i samo po sebi – a ne tek u ostvarenju grožnje – oblik nasilja, eksplicitno kažnjiv po hrvatskom Kaznenom zakonu. Paradoks: boriti se za njihova ljudska prava znači boriti se za one koji koncept ljudskih prava ni teoretski ne priznaju i svojim šovinističkim praksama ga gaze nemilo – i to, opet ću reći, kažnjivim nasiljem. Što ćemo s tom okolnošću – znači li ona nešto našim velikim borcima za sve građane RH, mijenja li im išta na stvari i zašto ne? 

Zašto su nam licitacije da bi jebani u dupe mogli biti oni koji se prijete jebanjem srpske nejači više nacionalna drama od same te rasističke licitacije silovanjem nejači?

O čemu je sve Vojković propustio govoriti kada mu se kritičnost išla odnositi jedino na odgovornost huligana za posljedice po sebe, ne i za posljedice koje nanose okolini? Samo o nasilju prema AEK-ovcima, koje su s njima razmjenjivali? Općenitije prema gradu u kojem su radili nerede? Ali nije ni samo to. Nasilje koje pod normalno vrše navijačke skupine također je i ono spram svih čiju egzistenciju izgone jer im se ne uklapa u mjeru normalnosti. 

A to nasilje se ostvaruje kao sve osim izuzetak. Nije recimo prošlo mjesec dana od zagrebačkog performansa sa silovanjem nejači – ponovio se i u Splitu (pored škole, da stvar bude gora). Ne moram navoditi dalje, jer je obilato dokumentirano, može svatko guglati, a i društvene su mreže ovih dana preplavljene prisjećanjima na sijaset slučajeva koji su se smjestili negdje na užetu između ta dva kraja: navijačkog mahanja ikonografijom govora mržnje i prosipanja konkretne mržnje prema svakoj vrsti manjinskog "izrođenja". Hajde da nabrojim što je sve bilo samo u međuvremenu od vijesti iz Atene: otkriven snimak na kojem Torcida i Tornado proslavljaju Oluju HOS-ovim zastavama i ZDS-om; na utakmici s Rudešom Torcida izvjesila transparent kojim Prosinečkog prokazuje kao četnika jer je igrao u Zvezdi nekoć; istovremeno Rudeš Boysi razvili krpe s nacističkim simbolima; na Maksimiru BBB ljupko zaorili "Ubij Srbina, ubij tovara, ubij Riječana, ubij svakoga ko mrzi Dinama". 

Ne treba to razumjeti kao da ne bi bilo istovremeno točno što kaže Stojić. Ne treba ni dvojiti da zaista tako i misli. Kao i da oni sami zaista tako misle o sebi. Ništa to nije s figom u džepu. Pitanje je samo vrijednosnih optika. Za njih je ključ tvrdnje da su mahom dobri dečki, a ne huligani, u tome što, tako već organizirani u vojske, pomažu u nepogodama (što se pretvorilo u čep za svaku repu poput svećeničkog boga ili kao kad se u financijaliziranoj ekonomiji destruktivnost spekulativnog kapitala obavezno pozove na to da "otvara radna mjesta") te u voljenju domovine-grada-kluba. A može li biti da su i huligani uz ta good boys voljenja-pomaganja? Da vrijedi istovremeno i jedno i drugo?

Za Karačića i druge izrazitije naci-sirovine, neće čak niti nasilje sa smrtnim posljedicama biti kontraindikacija da se radi o good boys, jer klanje nije loša stvar, naprotiv, ako je zaklan neprijatelj – neki "najveći ljudski šljam" time što "anarhist", ljevičar. 

Zanimljiviji nam je ovdje ipak diskurs umivenosti u tome. U tekstu s bloga, Miletić "osuđuje nasilje" tako što uvodno prizna (korespondirajući sa Stojićevom "nisu svi sveci") kako BBB "sigurno nisu skupina ministranata, kao što to nije niti jedna navijačka skupina na svijetu", kao i da "sigurno nisu oličenje najciviliziranijeg i uglađenog kulturnog ponašanja i ophođenja". Dakle, normalizacija ponašanja baraba kao redovnog modusa operandi, e da bi uslijedilo izdvajanje kriminalnog kukolja: kako je "među velikom skupinom navijača uvijek lako pronaći i neke sumnjive tipove, tipove s druge strane zakona, ljude koji skupinu pokušavaju koristiti za neke čudne interese", ali da zbog "nekih nemilih scena" ne treba "osuditi i pritom sotonizirati navijače kao takve i cijelu navijačku scenu". 

Shvatili smo: kontraindikacija bivanju good boys Miletiću doduše jest da se dogodi "nemila scena" u kojoj netko nekoga zakolje, ali tada je posrijedi kukolj, neki sumnjivi tipovi koji su se ubacili u skupinu da bi u njenom okrilju otišli korak previše u nasilju, dočim samo odlaženje skupine u Atenu, za koje se znalo da ne može ne završiti nego radom palica i noževa ("momci nisu išli u Atenu na hodočašće Majci Božjoj"), ne predstavlja kontraindikaciju. Taj dio je apsolviran kao redovan navijački folklor i ne može poništiti ono da ljube domovinu i pomažu kao vojska. 

Prvi preduvjet Stojićeve valorizacije: da svede kriterijalno pitanje na ono tuče. Drugi preduvjet: da normalizira čak i čin navijačkog obračuna u aspektu većinskog sudjelovanja, implicitno s kukoljem kao žrtvenim jarcem. Nije good boy jedino onaj tko je "propalica i huligan" u smislu da je nekoga zaklao, ali većina se "samo" tukla u masovki – za Stojića taj čin nema (veza Milanović-Miletić-Alač-Puhovski) karakter kriminalnog čina, udruživanja u zločinačku skupinu. Treći preduvjet je onaj suštinski: ta niste valjda mislili da će naš don vidjeti nekakav problem u ustašovanju tih momaka, nekakvu kontraindikaciju bivanja dobrim i plemenitim momcima? Kad dođemo do Stojića (ali i veze Karačić-Miletić), na ovom se planu više ne radi o teoriji kukolja, već o prosto-naprosto nemanju problema s ustašlukom kao oblikom nasilja. Ne negira se da momci masovno ustašuju – ali kakve to ima veze s pitanjem jesu li good boys? Dapače, neka ustašuju, još su više onda! 

Ali hajde, jebo i ikonografiju. Mnogi će fini građani i liberali biti žestoki u osudi simbolike ustaštva samo za prikriti tragove do strukturnog fašizma, što je puno širi pojam, zatvarajući ga u ikonografski rezervat da se ne bi odao kao prisutan također i među njima, izvan rezervata. Od zastave HOS-a ili pjevanja ZDS-a, kao očitovanja, gora je relativizacija šovinističkog supstrata. 

Došli smo do najavljene dijagnostičke esencijalnosti Miletićevih istupa. Piše on tako na blogu o momcima: hrabri, prepuni "ideala lokalpatriotizma, domoljublja" – dopunjavajući Stojića (čiji je članak i linkao). U nastavku rečenice dodaje "obitelj kao svetinju" i druge vrijednosti "koje sigurno ne odgovaraju politici koja promiče rodnu ideologiju" i htjela bi "malo mirnije dečkiće, ako je moguće blago feminizirane". Ne smećimo s uma ni ljubav prema Dinamu kao također svetinji, uslijed čega su i "ušli u tuču s antifama AEK-a": za "pokazati sebi i svijetu koliko vole Dinamo".

Miletić plakatira kurentnu mutaciju konzervativizma od čijeg propagiranja i inače živi: desni populizam. Zajedničkim snagama, Stojić i on nam odrješenje navijača predstavljaju kao funkciju antinomije: nisu momci banda, nego vole domovinu-grad-Dinamo-obitelj plus im je "rodna ideologija" fuj. Kod tog isturanja domoljubavljenja kao kontraargumenta, ne radi se o lažnom uljepšavanju istine o bandi, već o neprepoznavanju da je upravo domoljubavljanje ono što ih čini bandom. Otišlost u desnilo desnog populizma – čega je domoljubavljenje samo jedna od all-star stavki – kao normala naših navijačkih skupina.

Naslov teksta na Miletićevom blogu: "Jesu li pojedinci i dio medija toliko ogorčeni baš na BBB ili na ono što navijači kao takvi predstavljaju?" Pronicljivog li ministranta. Pa dabome, Kolumbo. Manji je problem što su BBB u općem smislu huligani. I Original 21 su huligani. Problem s "našim navijačima" je što su huligani tako što pacijenti desnog populizma. Do toga što ustašuju svako malo ne dolazi na razini čisto mahanja ikonografijom, već dubinski, iz programiranosti alt-right softverom.

Dobro, reći ćete, Miletić i Stojić su notorni kao klerofašističke munje, pa se ne znaju vrijednosno razabrati oko jezgrene spornosti u svemu. Ali je li to što nisu oni u stanju razabrati – u stanju liberalni gmaz Vojković? Milanović kao službeni Zagreb, ispred RH? Je li u stanju prepoznati profesor filozofije politike Puhovski?

 

PLENKOVIĆ

Premijer nam je u sadržajnom i taktičkom smislu zauzeo poziciju pljunutu Vojkovićevu, ali se u praktičnom smislu radi o različitoj poziciji prosto zato što premijerska. Taman za završiti panoramu baš njime – kao što smo je počeli onim drugim prvim službenikom države. Ali nije mi samo zato na začelju. Problem s Plenkovićevim diskursom nije u tome što bi bio bedast, valjao budalaštine; po stupnju gluposti zaista i jest zadnji u ovom pregledu. Od Vojkovićevog se, naime, razlikuje onime što je kod ovoga izostalo, jer je "snažno osudio huliganizam rekavši kako je potrebno uspravno stati oko ključnih vrijednosti u društvu i izrazivši žaljenje da se to uopće dogodilo, što je kazao i grčkom premijeru Mitsotakisu".

Reakcije na slučaj iz Grčke još su jednom pokazale suštinsku razliku između naša dva prva službenika. Radi se o nepomirljivom raskoraku između bučnog i nepristojnog predsjedničkog prdca, koji svima u prostoriji stvori neugodu svojom bezočnošću, ljudi se samo ogledavaju ne znajući što bi rekli, i perfidnog, podlog premijerskog tihomira, koji udavi i prosto štipa za oči, dok se svi pokušavaju dovinuti odakle.  

Ima neka tajna veza od premijera do premijera. Micotakisov je cilj, kako nam je preneseno, "istjerati huligane sa stadiona i na njih vratiti grčke obitelji." A Plenkovićev? "Moramo razdvojiti navijače i sport, u ovom slučaju nogomet, od huliganizma, divljaštva i tuča".

Vidite? Nije uopće glupo, samo je mučki. 

Što ne vole vidjeti premijeri oligarhije? Ulicu. Prosvjede, nerede, pobune. Naivan je tko misli da iza prizivanja ideologema Obitelji ne stoji taj refleks trzanja na mogućnost emancipacijskog nasilja. Koga bi radije vidjeli Tahi, Nixon, engleska kraljica, jugoslavenski kralj – prototipsku Obitelj na apolitičnom pikniku ili kmetove s vilama, crne pantere, podivljale imigrante, rudare na ustanku? "You will not be able to stay home, brother, because black people will be in the street looking for a brighter day".

Novosti neki dan donose prijevod fragmenta knjige talijanskog nogometaša i člana Radničke avangarde Paola Solliera. Njemu su prigovarali da koristi "ružne riječi", a "sport za bavljenje politikom", prlja stadion politikom, jer "sport je čist, i razna druga sranja u istom stilu". Na što on odgovara "da je sve političko, od kupovine namirnica do sjedenja na WC-u, od ispijanja kave do gledanja u oči", pa kako onda ne "nešto što uključuje milijune ljudi", što "puni novine", "dovodi do toga da ljudi troše i zarađuju, rezultira izgradnjom stadiona, tiskanjem četiri dnevna sportska lista, popunjavanjem kafića i sati televizijskog programa", "baca u radost, mržnju, pijanstvo" i "često djeluje kao droga, kao izgovor za zaborav, kao sigurnosni ventil". 

Apolitičnost ne postoji, zaključuje, a inzistirati na apolitičnosti sporta mogu jedino: a) imbecil; b) seronja (naime, nezauzimanjem stava "podržavatelj jače strane, saveznik konstruirane moći"); c) onaj kojem je "apolitični argument koristan" (tj. sam jača strana, u pravilu su to "demokršćani ili pak deklarirani reakcionari"). Potonji istovremeno sport koristi politički, ali tako da vjerno odražava "političke izbore sustava u kojem živimo".

Sollier je dakle još '76 objasnio Micotakisa i Plenkovića – kako u njihovom nominalnom zahtjevu da nogomet ne bude političan, tako i u zaobilaznom korištenju se pervertiranom političnošću sporta kao brvna reakcionarnosti, induciranjem "nacionalne hipnoze". Bijes i revolt milijuna Talijana zbog atentata na vođu Komunističke partije Togliattija amortiziran je "'narodnim veseljem' zbog sportske pobjede" (biciklista koji istovremeno osvaja Tour de France). Sollier otkriva i kako mu je jedan stari prijatelj i sindikalni povjerenik povjerio tijekom SP-a u Njemačkoj '74 da ako ga slučajno Italija osvoji "tri mjeseca nećemo moći ništa napraviti u tvornici".

Sigurno nećemo gledati film u kojem EU premijeri pokopčaju da jezgra problema s ultrasima nije u tome što tikvani rade nerede, već u tome što su im tikve fašističke. Liberalnoj oligarhiji prva će briga biti – znamo dobro tu logiku – neutraliziranje "lijevih skretanja", "ekstremne ljevice", napose potencijala za emancipacijske nerede (kakvi bi prijetili otpuhivanjem neke razine vlasti, a nisu dobri ni za zdravlje kapitala). Ritualna retorika će s jedne strane zazivati Obitelj i razdvajanje huligana od "pravih navijača", s druge joj desno zadojene navijačke skupine savršeno dođu kao korisni idioti kontrarevolucije. Taman posla da će ih se odricati.

I dok proklamira o izlučivanju huligana sa stadiona, eno Plenkovića s čitavom diplomatskom delegacijom u Grčkoj da se bori za položaj huligana, kao građana RH, u njihovom kriminalnom slučaju. Radeći u biti isto što i Milanović, samo taktički drugačije – tihomirskom diplomacijom.

 

EPILOG

Načelan problem s konceptom građanskih prava (zbog kojeg je UN i išao donositi Deklaraciju '48) u njihovoj je limitiranosti primjene, u isključujućem, ekskluzivnom karakteru, svedenosti na prava "članstva" – i manifestira se s onu stranu obuhvata republike. Lišenost državljanstva efektivno znači i lišenost prava. Neštićenost svih ljudi konceptom. Izvoditi obavezu brige za ljudska prava BBB-ovaca iz toga što su hrvatski građani implicira da bi nas u istom svojstvu bolio nježnik za njihova ljudska prava kada ne bili građani RH poput nas. Što je gruba stvar za reći, cinična – ta valjda bi nam trebalo biti stalo do tretiranja svakog ljudskog bića kao ljudskog bića, inherentnošću toga samog, neovisno je li član našeg kluba ili političkog plemena? Građanski princip očituje se na ovom mjestu kao još jedna iteracija plemenskog. Slijedom čega smo sad i iz tog pravca, osim onog Svete Stolice, izloženi silnim pritiscima da nas, kao građane RH, nježnik ne smije boliti za sudbine huliganskih dupeta.

Boljeg jamca ljudskih prava od republičkog svejedno i dalje nemamo; dijalektika je to. Ali mene sad zanima suprotan smjer. Nepismenim ispadom traženja izvršne intervencije, Puhovski i Milanović i Miletić – a i Plenković tihomirskim postupanjem – kako god okreneš digli su u zrak rezon građanske juristike, ustavnog legalizma po kojem se u ime ljudskih prava istovremeno pozivaju na to da se radi o građanima jedne republike. Pa kad smo već van tog tla, nameće se pitanje: a što ako im građanskom statusu zaista i odbijemo pristupati plemenski? Za što bi nas sve u sklopu slučaja huliganskih dupeta – onako kao što nas nježnik ne bi trebao boliti za nečija ljudska prava i kad se ne radi o posjednicima građanskih – baš i mogao boliti s obzirom na njihovo posjedništvo baš hrvatskog državljanstva? 

Za ljudska prava svakako ne. Ako ćemo već o tome tko bi što želio od mira na svijetu i tih projekcija – želim im da im ostanu ispoštovana. Ne zato što se i kod huligana radi o hrvatskom građaninu, nego zato što se radi o čovjeku, ili točnije čovjeku-i-građaninu po principu prava na prava, ekstrapolacije republičkog državljanstva (baš ljudskih prava radi) na sav svijet. Što se uistinu ne gubi ni kriminalom ni drugim oblicima nasilja, poput šovinističkih sociofenomena. Ali to je i jedini razlog zašto ne priželjkujem da im dupeta siluju nježnici grčke "urbane gerile" kojima naši mediji straše javnost strašno zabrinutu za ta dupeta. Da ih se, međutim, pusti, da se vrate? Rekao bih da me boli nježnik kad mi ne bi bilo svejedno draže da ih se ne pusti.

Nego, kad smo već kod ljudskih prava – kako je ono prošlo s kaznenim sankcioniranjem groženja jebanjem srpske nejači? Osuđena su neka petorica, ali svi na uvjetne kazne, pri čemu je radio cijeli niz famoznih olakšavajućih okolnosti, što god se našlo (pokajali se, pomagali, itd.) – sve u svemu, nitko ni dana zatvora, a novčano samo sudski troškovi. 

Glavni fazon, međutim, nije u iznalaženju izlika da neka šačica počinitelja prođe lišo, već da se sve proda pod šačicu počinitelja. Famozna Šačica kao pedro za spašavati većinu "plave vojske". Nasilje da tobože nije raširena navada među navijačkim skupinama nego se dogode izolirani incidenti. 

"Neki su novinari pisali da je to uvijek istih 10 huligana, dakle, većina BBB-a ni ne sudjeluje u tim tučnjavama" – ispalio je i Jandrić takvu klasičnu priču pred Puhovskog. Koji mu na to doduše skrene pažnju da ih je u Atenu putovalo ne 10 nego 100+, no ne prije nego što mu je zaklimao "to je istina" (po treći put da si skače direktno u usta u samo jednoj emisiji). Vratit će se posvuduško toj retorici i kad mu dođe krivo što je zbog incidenta Dinamo "teško oštećen" u sportskom smislu, zbog čega usklikne kako "to pokazuje da ti ljudi zapravo nisu navijači Dinama", na što sad njemu Jandrić klima: "zato i govorimo da su huligani, a ne navijači – pravi navijači sasvim sigurno ne idu 1500 km da bi se tukli palicama ili noževima ili bilo čim". Kakve papčine, u tom međusobnom draškanju jedan drugome malograđanskih jajaca. 

A da se ne radi možda o jednoj te istoj Šačici? Zbilja, ako je huligana samo 10 uvijek istih, za razliku od većinske norme "pravih navijača", to znatno pojačava matematičku vjerojatnost da će među 10 biti i ona petorica što su htjela silovati nejač – tko drugi, jel', kad su svi ostali "pravi navijači"? Ali nepotrebno je to utvrđivati, jer papčine poput Jandrića i Puhovskog samo tepu kenjažu koja se pretvorila u mantru. Svi su opsjednuti izdvajanjem kukolja – upravo zato da ga ne bi morali konstatirati u pravilu, umjesto u iznimci; priznati naglas da nije problem samo u kukolju, nego u žitu kao takvom. Stvar je baš u tome što je malo vjerojatno da je istih 5 inicijala osuđenih prije par godina za govor mržnje sad završilo i u grčkom zatvoru – jer je, naprotiv, vrlo širok taj BBB bazen iz kojega se bitange i delinkventi regrutiraju; bulšit je da je za sranja odgovorna samo neka manjina teška, samo Šačica.

Premisa mita o Šačici u samom je licemjerju papaka liberalne oligarhije, koji neće problematizirati tu sveprotežuću navijačku normalu mutiranog konzervativizma. Žito je okej, legitimno, to su pače "naši dečki", nitko da bi vidio kontraindikaciju u samom divljanju obrednog desnila, od domoljubljenja do zaklinjanja u Obitelj, "rodnoj ideologiji" u inat. Odbit će već u tome samom prepoznati zakon bande i jedino se skandalizirati kad šovinistički supstrat svako malo prsne nekim deliktom ikonografskog nacizma (obavezno tada stižu čuđenja svih nojeva: pa otkud, pa kako je ovo prošlo, pa to se kažnjava) ili kad dođe do kakve makljaže (pa, kako i Sollier podvlači, "deodgojne novine prve urlaju, zaprepaštene, kad se pojavi nasilje na stadionu"). Slijedi redukcija samo na makljažu i ZDS kao kriterija da se radi o bandi – uz komprimiranje odgovornosti, s teorijom kukolja i bande kao tek Šačice.

Podrazumijevanje po kojem bismo trebali željeti da većinu puste van je pameti – orkestrirana histerija. Imajući u vidu da nije okej da nam to što su građani RH bude prioritetnije od toga što su svi kao jedan (post)fašisti – ne bismo to trebali željeti prvo zato što je provjereno da će kod kuće za svoj fašizam prolaziti lišo, da ih se sistematski protežira, budući da kao besplatna vojska kontrarevolucije trebaju svakoj vrsti vlasti koju u RH poznajemo – i onoj desnog populizma i onoj neoliberalnog duopola.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu