Što je Ustavni sud propustio u vezi referenduma o braku?

Nema prepreka za održavanje referenduma o definiranju bračne zajednice, odlučio je Ustavni sud i o tome neslužbeno obavijestio medije. Međutim, prije nešto više od godine dana, njegova predsjednica Jasna Omejec upravo u razgovoru za Forum kazala je ovo: "Ustavni sud ne bi dopustio svako referendumsko pitanje. S referendumom nema igre. Granice određuje Ustav koji obavezuje svakoga. O načinu kako se postavlja referendumsko pitanje i o ocjeni njegove dopustivosti postoje izgrađeni europski pravni standardi. Ustavni sud će ih bezuvjetno poštovati i primjenjivati." No, kada je ove godine došla prilika da se ustavni suci javno oglase o referendumskoj inicijativi "U ime obitelji", oni su zašutjeli sve do sada kada i tako moraju reći svoj stav

Ustavni sud je odlučio: nema razloga za poništenje saborske odluke o referendumu o braku. Neslužbena informacija proširila se nešto nakon podneva hrvatskim medijima. Obrazloženje Ustavnog suda očekuje se uskoro na stranicama tog suda.

Dakle, referendum o ustavnom određenju braka održat će se 1. prosinca, kako je i planirano, a Državno izborno povjerenstvo može nastaviti s pripremama za referendum.

Odluka će zasigurno izazvati brojne reakcije.

Još jutros, veliki dio javnosti bio je u dvojbi. Može li se uopće raspisati referendum o braku kao instituciji? Zadire li se time u ljudska prava? Nije li to samo pokušaj inicijative "U ime obitelji" bliske Katoličkoj crkvi da se odredbom kako je brak zajednica isključivo žene i muškarca, zapravo Ustavom ograniči prava gay osoba? Je li to diskriminacija? Ima li tema o kojima građani ne bi smjeli odlučivati na referendumu kako ne bi ugrozili prava svojih sugrađana? Može li se pravo odlučivanja na referendumu ograničiti, pa makar i u ovakvom manjkavom zakonskom okviru?

Prvi koji je mogao pridonijeti razrješavanju tih dvojbi bio je Sabor. Imao je zakonsku mogućnost da sve nedoumice proslijedi Ustavnom sudu, koji je jedini meritoran donijeti obvezujući stav o tim dvojbama. No, većina zastupnika, predvođena SDP-om i uz potporu HDZ-a, odlučili su da im Ustavni sud nije potreban.

Do danas je ostalo nejasno zašto su, prije svega SDP-ovci, kapriciozno ustrajali na tome da zaobiđu Ustavni sud. Pogotovo što su i sami davali izjave o opasnosti od diskriminacije. Nisu pomogli ni vapaji stručne javnosti, ni peticije građana da Sabor pita Ustavni sud, ni upozorenja dijela opozicije, ali i koalicijskih partnera iz HNS-a. Ništa.

Problem se potom preselio na Ustavni sud. I pritisak javnosti, također. Od početka tjedna u kancelu Ustavnog suda zaprimljena su najmanje tri prijedloga za ocjenu ustavnosti najavljenog referenduma.

Prvo je inicijativa građana okupljena oko Facebook-grupe "Zahtjev za Hrvatski sabor – referendumsko pitanje" zatražila ocjenu ustavnosti referendumskog pitanja, potom su udruge Zagreb Pride, CroL i Centar za građansku hrabrost predložile Ustavnom sudu da suspendira odluku Hrvatskog sabora o raspisivanju referenduma, a ocjenu ustavnosti zatražile su i lezbijska grupa Kontra, udruga Rišpet i Ženska mreža Hrvatske. Prije svih, još dok je sve bilo u Saboru, Ustavnom sudu se obratio i jedan građanin.

Istodobno, s očekivanjem odluke Ustavnog suda, Državno izborno povjerenstvo već je krenulo u tehničke pripreme referenduma. Formiraju se povjerenstva na terenu, štampaju upute, polako se troši predviđenih 47 milijuna kuna.

S druge strane, sve do danas sve je visilo u zraku, jer se čekala odluka Ustavnog suda. Postavlja se pitanje je li mogao reagirati ranije, ne čekajući formalni zahtjev Sabora ili inicijative građana? Nama se čini da je to bilo moguće.

Inicijativa "U ime obitelji" još je u svibnju objavila da je prikupila 710.000 potpisa, što je znatno više od 410.000 potrebnih za raspisivanje referenduma. Iako tada još nije bilo službene verifikacije, već je postalo vrlo izvjesno da je referendum pred vratima. Ustavni sud je tada mogao pokrenuti raspravu kroz neku javnu formu – okrugli stol, simpozij ili kako god - u kojem bi u dijalogu s pravnicima, udrugama, pa i predstavnicima Venecijanske komisije, analizirao manjkav pravni okvir za provođenje državnog referenduma. U toj formi, kroz javni stručni dijalog, moglo se obraditi i referendumsko pitanje – zadire li ono u ljudska prava. Ta mišljenja, naravno, ne bi bila obavezujuća za Ustavni sud, ali bi pridonijela boljem društvenom ozračju. No, Ustavni sud se potpuno povukao iz javnosti. A ni godinu dana ranije, kada nikakav referendum nije bio izgledan, predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec u razgovoru za Forum jasno se odredila:

- Ustavni sud ne bi dopustio svako referendumsko pitanje. S referendumom nema igre. Granice određuje Ustav, koji obavezuje svakoga. O načinu kako se postavlja referendumsko pitanje i o ocjeni njegove dopustivosti postoje izgrađeni europski pravni standardi. Ustavni sud će ih bezuvjetno poštovati i primjenjivati ako i kad dođe u situaciju da o njima mora odlučivati. To što je referendum poželjan oblik neposredne demokracije nikako ne znači da se na referendumu može odlučivati o svakom problemu koji tišti suvremeno demokratsko društvo, rekla je Omejec lani u srpnju.

No, kada je ove godine došla prilika da se ustavni suci javno oglase o konkretnoj referendumskoj inicijativi, oni su zašutjeli sve do sada kada, silom zakona, moraju reći svoj stav.

Druga propuštena prilika Ustavnog suda bila je prije dva mjeseca kada je ministar uprave Arsen Bauk potvrdio da je valjano oko 690.000 potpisa. Tada su na Ustavnom sudu već mogli krenuti s izradom elaborata i o zakonskom okviru i referendumskom pitanju. To ne bi bilo, naravno, javno, ali bi već imali u pripremi bitne elemente odluke, pogotovo u slučaju da je Sabor zatražio njihov stav.

No, niti se Sabor obratio Ustavnom sudu, niti je Ustavni sud – ako je suditi prema sadašnjim informacijama – išta unaprijed pripremio. Navodno, tek su ovih dana ustavni suci počeli s konzultacijama i usuglašavanjima. Pod jakim pritiskom i na brzinu.

Treći put, Ustavni sud je mogao intervenirati prije dva tjedna. Naime, 28. listopada Ustavni sud je uputio upozorenje Saboru da je odluka građana na referenduma obvezujuća i da je Sabor ne može naknadno preispitivati. Tada je Ustavni sud mogao i javno objasniti sve točke upozorenja.

Ovako, samo pismenim obraćanjem, ostavio je ponovo prostor interpretacijama i manipulacijama. Ne bi prekršio ni svoje ovlasti ni ikakav zakon da su na Ustavnom sudu sazvali konferenciju za novinare i objasnili točku po točku upozorenja. Ovako, bez riječi objašnjenja, počelo se špekulirati je li Ustavni sud zapravo potvrdio ustavnost referendumskog pitanja i čitave inicijative, neovisno o nedorečenosti zakona.

No, odjednom dolazi do preokreta. Od početka ovog tjedna informacije s Ustavnog suda cure na sve strane. Tako doznajemo da se ustavni suci uglavnom slažu da je zakonodavstvo nedorečeno, nezadovoljni što im se nije obratio Sabor.

Prema pisanju medija, dio sudaca smatra da bi trebalo vidjeti koje su posljedice za LGBT-zajednicu ako se kruta definicija braka unese u Ustav, a dio u tome navodno ne vidi problem. Dio medija čak je objavio da su se neki od predlagatelja ocjene ustavnosti sastali s predsjednicom Omejec. Ne sjećamo se primjera da je s Ustavnog suda plasirano toliko informacija iz neimenovanih izvora. Kao da ustavnim sucima nije bila dovoljna škola kada su, 2010. godine, uoči odluke o referendumu vezane uz Zakonu o radu mediji već dan prije objavili njihovu odluku.

Ponavljanje takve situacije ponovo budi sumnju u samostalnost ustavnih sudaca. Neovisno o epilogu ovog konkretnog referenduma, dio javnosti će opet postavljati pitanje načina njihova izbora i osluškivanja politike u donošenju odluka.

Podsjetimo, ustavne suce bira Sabor i nijedan izbor do sada nije prošao bez političke trgovine. Najgora je bila 1999. godine s velikim dogovorom HDZ-a i SDP-a, a i kasnije su političke opcije imale stav "ja tebi - ti meni". I profesionalni background pojedinih sudaca ne ulijeva povjerenje. Dio njih regrutiran je direktno iz politike ili izvršne vlasti, nekima se spočitava nedovoljno formalno obrazovanje ili prisni odnosi s političarima.

No, Ustavni sud bi i u takvim okolnostima mogao biti puno slobodniji. I biti prava brana u zaštiti prava građana. U dvadesetak godina postojanja Ustavnom su se sudu obratili deseci tisuća građana s ustavnim tužbama, a stotine su tražile i ocjenu ustavnosti nekih zakona, što znači da – građani i pored svega – barem bazično vjeruju tom sudu kada ga sve druge institucije, pa i one političke, iznevjere. Upravo bi to trebala biti vodilja ustavnim sucima, a ne politički konformizam.