Slavko Vukadin/FAH
Svečanost u Bruxellesu počela je "Anatomiumom", novim verbalnim biserom. U kolekciji reprezentativnih europskih građevina složenih u Mini-Europi - nedaleko od sjajnih kugli koje se stvarno zovu Atomium, ali to zagrebačkoga gradonačelnika nisu uspjeli naučiti čak i nakon što je Zagreb investirao u otvaranje svog ureda u Bruxellesu - našla se crkva Sv. Marka. Šarena, slatka i tako... provincijska. Predstavnik Hrvatske u susjedstvu Kosog tornja u Pisi, zgrada Parlamenta u Londonu, kompletnog Grande Place/Groote Markt u Bruxellesu, Trga sv. Marka u Veneciji ili Aiffelova tornja nije, naravno, hrvatski trade mark poput Dubrovnika i njegovih zidina, čarobnog varaždinskog baroka ili Šibenske katedrale. No, hrvatska je strana izabrala što je izabrala. Kao što je u prigodnom filmiću iz EU-radionice hrvatski nacionalni pozdrav "bok". Nećemo drviti. Crtiće gleda cijela zemlja.
Feštice obilježavanja ulaska nove članice u zajednicu održavaju se u svim prijestolnicama i članicama, ovisno o mašti, kreativnosti i upornosti veleposlanstava. Učinjen je čak i medijski napor predstavljanja članica Hrvatskoj uz izložbe, koncerte i spektakularni dolazak Caravaggiova platna.
Sve skupa, osjećaj je da se Hrvatska vraća tamo gdje pripada.
Europske su prigodne manifestacije podijeljene između Strasbourga, gdje zasjeda Europski parlament, i Bruxellesa. Medijski su servisi već ranije pripremili brojne videopriloge i organizirale posebne web-siteove.
Belgijski je prestolonasljednički par nazočnošću počastio lijep koncert orkestra HRT-a, Gospodarska komora otvorila je izložbu BeCRO-ative (koja je već bila u gradu prije nekoliko godina, ali je međuvremenu poboljšana i zaista je dobro složena), s publikom uglavnom sastavljenom od Hrvata.
Gospodarska komora organizira i panel o poslovanju s Hrvatskom... Jedino je, čujem, plaćeni konzultant zakazao u vabljenju novinara iz briselskih redakcija. Potrudila se i Matica hrvatska, no, nije se oznojila jer je ponuđeni program bio prije poznanički aranžman (pogotovo s patetičnim HTV-ovim dokumentarcem), nego ozbiljan pokušaj prezentacije hrvatske kulture.
Osjećaj je da se čini malo, neprimjereno važnosti 1. srpnja, skromno. Razmjeri fešte odgovaraju financijskoj situaciji: nema para, pogotovo ne za pompu. Koja razlika između čarobnog, emocijama nabijenog 1. svibnja 2004. godine i masovke ulaska deset država "velikog praska“!
Ulazak Bugarske i Rumunjske, okašnjelog dvojca sumnjive pripremljenosti, opterećenog monitoringom koji još traje, prošao je bez posebnih svečanosti, osim uobičajenih izložbi i skupova, s tim da su se dvije novodošle zaista potrudile da njihovu radost zbog pristupanja upamti cijeli grad. No, to su bila vremena blagostanja u kojima su svi vjerovali da su vječna te da je ono o sedam mršavih i sedam debelih krava tek floskula kakva se ne događa u 21. stoljeću globalizirane ekonomije.
Hrvatska je zemlja u recesiji još od starta krize i s izgledima da se iz nje iskoprca tek dogodine. U pristupanju je okasnila, dobrim dijelom neopravdano – premda se ne smije zaboraviti da je Bruxelles, a ne zdrav razum i osjećaj služenja istinskim interesima cijele zemlje, gurao reforme pravosuđa. Koje još ni izdaleka nisu gotove. Letargično društvo i recesijska ekonomija ne mogu dopustiti vatromete i općenarodne veselice za obilježavanje završetka procesa koji je bio predugačak, neizvjestan, uvredljivo sporovozan i nepredvidljiv. Možda i nepošten. I, što god se napravilo, neće vrijediti dijelu medija željnih samodokazivanja nakon godina pokorne šutnje i sustavnoga glumatanja sljepila.
Hrvatska javnost nije ni senzibilizirana za EU. Zajednica unutarnjeg tržišta totalna je nepoznanica golemoj većini građana koji se oslanjaju na medijsko informiranje jer nemaju praktičnih iskustava s EU-om ni širih znanja za razumijevanje. Nešto se više razglaba o europskim fondovima, i to je dobro, ljudi se školuju, ali nitko nije pustio u optjecaj razuman edukativni paket jer bi se time konzultantima izbio posao iz ruku. EU će ionako biti praktično iskustvo i učit ćemo kroz pokušaje i pogreške. Neke će lekcije biti teške, mučne, deprimirajuće, a neke i skupe jer Europski sud nema milosti odmjeravajući kaznu za sporost domaćih administracija u harmonizaciji propisa.
Hrvatska nema razloga za spektakularnu feštu i stoga što u EU ulazi kao treća po niskom BDP-u, nalazi se samo ispred Bugarske i Rumunjske i na 61 posto prosjeka EU27. Kada je počela pregovore, u leđa joj je gledalo šest novih članica. U EU ulazi zemlja s natpolovičnom nezaposlenošću mladih (51,8 posto prema 23,5 posto u EU27 – a ulazak nove članice u EU značit će statističko povišenje tog prosjeka na 23,7 posto). U Hrvatskoj je dvostruko više zaposlenih u poljoprivredi nego u EU27, više ih radi i u industriji, a ispodprosječna je zaposlenost u uslugama, 61,4 prema 70,5 posto. To ne rješava usklađivanje propisa s europskima, nego reforma cijelog sustava. Najgore su brojke zaposlenosti – u Hrvatskoj radi 48,7 posto radno aktivnog stanovništva, prema 64,1 u EU, a u postotku su katastrofalne brojke Grčke ili Španjolske. Nećemo o procjeni Europske komisije da je "siva ekonomija" dostigla 40 posto.
Dan pristupanja jest razlog za slavlje jer ulazimo u novu, potencijalno znatno bolju etapu života koji će se potvrditi tek za koju godinu i nakon prvog šoka od ulaska u novo. Jedno je kada se stvari poslože na papiru i dobro izgledaju u onim "kućicama“ za procese prilagodbe, drugo je kada se sve počne kretati u realnom svijetu, s pravim, dnevnim izazovima i konkurencijom koja je iskusnija devet godina od nas. Ako ništa drugo, ulazak u EU početni je znak za promjene u kojima će se Hrvatska, želi li uspješno broditi zajedničkim tržištem od pola milijarde potrošača, morati napokon preorijentirati s klijentelista, rodijaka i podobnih na sposobne. E, to će već biti revolucija, dogodi li se!