Svijetu lažnih moralista papa Franjo pokazao muda

Papa je, nogometnim rječnikom, preuzeo inicijativu i ne pada mu na pamet dodati loptu prvom do sebe. I čini se, ma koliko ne bilo kršćanski, da milosti neće biti. Raskrinkao je šverc preko Vatikanske banke, odustao od svakog znaka pompe, živi u pansionu, hrani se u menzi, ne vozi se u blindiranom papamobilu, druži se s narodom, moli za stradale na Lampedusi i govori kao da je izašao ispod Che Guevarina šinjela. "Zbog kulture blagostanja, koja nas navodi da mislimo na sebe same, postali smo neosjetljivi na vapaj drugih. Ona nas tjera da živimo u balonima od sapunice, koji su lijepi, ali nisu ništa, iluzija ništavnoga, prolaznoga koja navodi na ravnodušnost prema drugima, štoviše navodi na globalizaciju ravnodušnosti", istaknuo je Franjo. Ovo bi zaista mogao biti prava Papa. Analizira Drago Pilsel…

Na susretu s bogoslovima, budućim redovnicima, održanom u subotu 6. srpnja, papa Franjo govorio je o življenome siromaštvu u službi bližnjih. Kako bi mogli više dati potrebnima, pozvao ih je da se klone zamki prolaznih vrijednosti poput najnovijih modela mobitela ili skupih automobila.

"Boli me kada vidim svećenika ili redovnicu u najnovijem modelu automobila", rekao je papa, dodavši da su automobili potrebni, ali da moraju izabrati one skromnije. "Mislite o tome koliko djece umire od gladi i namijenite im svoju ušteđevinu", kazao im je Franjo pozvavši ih da sačuvaju radost i svježinu u svome životu. "Biti svećenik, redovnik ili redovnica, ponajprije je odgovor na Božji poziv, poziv ljubavi", rekao je, stavivši svima za uzor Majku Tereziju i poželjevši više misionarsku Crkvu.

Mlade je ohrabrio da u svom životu zauzeto naviještaju Evanđelje. "Budite autentični, odvažni i dosljedni", poželio je papa i potaknuo ih na molitvu i priznanje vlastitih pogrešaka. "Nikad ne govorite loše o drugima", upozorio je svećeničke i redovničke pripravnike i pripravnice, zamolivši ih da mole za njega.

Dakle, papa zagovara radikalnu skromnost, pa je tim više iznenadilo što ga je talijansko izdanje časopisa Vanity Fair već sada stavilo na naslovnicu najnovijeg broja kao "osobu godine" - puno prije nego što bi to mogao učiniti američki magazine Time - kako bi se jasno kazalo da je papa Franjo već sada zaslužio takav naslov, pogotovo nakon posjeta otoku Lampedusi, gdje se pokazao čovjekom izuzetne odvažnosti.

U popratnom članku petero uglednika komentiralo je ovaj urednički izbor. Britanski kompozitor i pjevač sir Elton John definirao je Franju kao "čudo poniznosti u vremenima opće ispraznosti". Izrazio je nadu da će papa i dalje znati "približavati svoje poruke marginaliziranima, naročito onima koji su jako potrebnima ljubavi" misleći, na primjer, na homoseksualce.

"Čini se da ovaj papa želi odvesti Crkvu do prvotnih Kristovih vrijednosti. Ako bude znao progovoriti onima koji su napušteni i osamljeni, njegovo svjetlo nade bit će jače od bilo kakvog znanstvenog progresa, jer nijedan lijek nema u sebi snagu ljubavi", kazao je pjevač.

Papa koji je "stigao s Juga", s "kraja svijeta" kako sam naslovio knjigu koju sam o njemu objavio odmah nakon izbora, ne traži pratnju nijednog autoriteta "sa sjevera", jer je odabrao put utopljenika, onih koji dobivaju dobrodošlicu, kako je rekao na Lampedusi, "bodljikave žice".

Tko god zna nešto o šahu, razumije koliko je važno uvijek biti u prednosti, a od kada se 13. ožujka argentinski kardinal Jorge Mario Bergoglio pojavio na balkonu bazilike Svetoga Petra, novi papa ne propušta biti u prednosti. Počelo je sasvim neočekivanom gestom, ne za nas koji ga znamo iz Buenos Airesa, da u naizgled dugačkim sekundama ponizno sagne glavu pred narodom tražeći da se za novoga rimskog biskupa moli i da ga blagoslovi.

Prvi put u dekadama papa je taj koji ima inicijativu bez obzira koliko šokantne i dalje bile vijesti koje tresu Crkvu, poput posljednje o biskupu, službeniku tzv. Vatikanske banke, koji je ulovljen u pokušaju šverca milijuna eura. Papa je odlučio proventilirati financije do kraja. Ma koliko se glava zbog toga zakotrljalo.

Naizgled i to nisu strašno nemoguće geste, ali su korjenito promijenile percepciju Vatikana: odustao je od svakog znaka pompe, živi u pansionu i hrani se u menzi, kao još jedan u nizu, jer si sam poslužuje hranu. Ne vozi se više u blindiranom papamobilu, što izluđuje sigurnjake, jer ni to nije prošlo bez komentara. Puno više vremena koristi za susrete s tzv. običnim pukom, nego na samim liturgijskim slavljima. Propovijedi su mu kratke, ne više od dvije kartice teksta i, baš kao što ga pamtim iz sredine osamdesetih, nema ni trunke fleksibilnosti prema izrabljivačima javnog dobra i svima koji zloupotrebljavaju ovlasti i položaje.

Zahtijeva Crkvu siromašnih i za siromahe. Blago se obratio ateistima prema kojima ima riječi tolerancije i razumijevanja. Ustanovio je posebnu komisiju s ovlastima koje su jednake njegovima sa zadatkom da prouči novi model crkvene uprave za Vatikan, ali i za Katoličku crkvu na mjesnoj razini. Prošlog je petka objavio svoju prvu encikliku, koju je počeo pisati Benedikt XVI. Istoga je dana matirao odlukom da se zajedno kanonizira blaženoga Ivana Pavla II. i blaženoga Ivana XXIII., što može biti shvaćeno i kao populistički potez (u slučaju prvoga), ali svakako je čin pravde prema sazivaču Drugoga vatikanskog koncila.

Mi iz Argentine, naročito ako dolazimo, kao papa, iz Buenos Airesa, znamo koliko je moćna krilatica "znati dobiti ulicu", a to je ono što Bergoglio pokušava jer iz prve ruke zna koliko je za njega bilo važno biti s objema  nogama među narodom. Nije da je papa bez neprijatelja i zna da bi ova igra mogla biti duga i naporna. Zato su mu poruke toliko jasne i toliko (evanđeoski) radikalne.

Idemo pogledati ove druge, vjerojatno najoštrije do sada. Središnji događaj pohoda Lampedusi bila je misa na sportskom kampu Arena na kojoj se okupilo petnaestak tisuća vjernika, stanovnika Lampeduse i okolnih područja koji su na otok, svojevrsni simbol stradanja emigranata, doputovali trajektima i zrakoplovima, ali i samih emigranata koji se nalaze na Lampedusi.

Papa je doputovao zrakoplovom, da bi se potom ukrcao na patrolni brod obalne straže i u pratnji 120 ribarskih brodica odvezao na južni dio otoka, gdje se nalazi spomenik Vrata Europe podignut u spomen na više od 19.000 emigranata koji su od 1988. do danas umrli na europskim granicama. Samo se njih 6000 od 1994. do danas utopilo u moru. Na tom simboličnom mjestu papa je u more bacio vijenac od cvijeća u spomen na žrtve. Upravo se toga jutra, oko osam sati, na Lampedusu iskrcalo 166 osoba iz subsaharske Afrike, od čega četiri žene. Svi pothlađeni i gladni zbog pogibeljnog noćnog putovanja.

Emigranti umrli u moru su "kao trn u srcu" koji mora potaknuti "savjest sviju" da bi došlo do "stvarne promjene određenih stavova", rekao je papa na početku homilije, osvrćući se na jednu od vijesti o stradavanju emigranata: "Riječ je o ljudima koji su izgubili život u moru, u barkama koje su, umjesto da budu put do nade, postale put u smrt."

"Kada sam prije nekoliko tjedana doznao tu vijest, koja se nažalost toliko puta ponovila, ta mi se misao neprestano vraćala kao trn u srcu koji nanosi bol. I tada sam osjetio da moram doći ovdje moliti, izvršiti ovaj čin blizine, ali također probuditi naše savjesti da se ono što se dogodilo ne ponovi", rekao je.

 "Zbog kulture blagostanja, koja nas navodi da mislimo na sebe same, postali smo neosjetljivi na vapaj drugih. Ona nas tjera da živimo u balonu od sapunice, koji su lijepi, ali nisu ništa, iluzija ništavnoga, prolaznoga koja navodi na ravnodušnost prema drugima, štoviše navodi na globalizaciju ravnodušnosti", istaknuo je Franjo. "Navikli smo se na patnju drugoga, ne tiče nas se, ne zanima nas, to nije naša stvar", upozorio je, jer nas "globalizacija ravnodušnosti sve čini bezimenima, odgovornima bez imena i bez lica".

"Molimo oproštenje za ravnodušnost prema tolikoj braći i sestrama, molimo oproštenje za one koji su se predali lagodnom životu, koji su se zatvorili u vlastito blagostanje koje dovodi do neosjetljivosti srca, molimo oproštenje za one koji su svojim odlukama na svjetskoj razini stvorili situacije koje dovode do tih drama", rekao je Franjo. "Tko je od nas zaplakao zbog toga i sličnih događaja? Zbog smrti te braće i sestara? Tko je zaplakao zbog tih osoba koje su bile na brodu? Zbog mladih majki koje su nosile svoju djecu? Zbog tih ljudi koji su htjeli nešto da bi uzdržali svoje obitelji", zapitao se.

 "Mi smo društvo koje je zaboravilo iskustvo plakanja, supatništva", upozorio je Franjo i dodao: "Molimo Gospodina milost da oplačemo svoju ravnodušnost, okrutnost koja postoji u svijetu, u nama, i u onima koji u anonimnosti donose društveno-ekonomske odluke koje otvaraju put dramama poput ove."

Treba imati jaja da se to kaže i svijetu, i Crkvi, i bogatima i samome sebi. I to je poanta ove priče: papa Franjo ima titanska muda.