"Tek kad sam odselila shvatila sam koliko Hrvatska može čovjeka 'ubiti u pojam'"

Dubai, najmnogoljudniji među sedam arapskih emirata - godinama uživa status obećane zemlje za poslovnjake iz najrazličitijih sfera djelovanja i jednako raznolikih dijelova svijeta.

Gospodarski klimaks iz kojega ne izlazi, a prema kojemu se postepeno kretao sve od sedamdesetih godina prošloga stoljeća, što zahvaljujući nafti, što zahvaljujući geografskoj poziciji odličnoj za trgovinu i promet, a solidnoj za turizam, učinio ga je privlačim i za rijeke mladih koje se kroz posljednje desetljeće intenzivno slijevaju iz zemalja ex Jugoslavije, pa tako i iz Hrvatske.

Umjerenu kontinentalnu klimu i listopadne krošnje, 33-godišnja Zagrepčanka Tajana Medved zamijenila je rubom pustinje, palmama i najvišim neboderima svijeta, te već treću godinu živi u Dubaiju.

O napuštanju zemlje, veli, nije aktivno razmišljala, ideja se motala negdje u zakulisju njenih misli, a jednog se dana iznebuha pretvorila u akciju.

„Jednu večer sam došla kući s posla, ljuta na tadašnju šeficu, njezinu nekompetenciju i neprofesionalnost. Poslala sam otvorenu molbu, CV i pisanu preporuku kompaniji u Dubaiju. U tom trenutku nisu imali otvorena radna mjesta, ali već nakon 40 dana od te večeri sletjela sam na Arapski poluotok“.

Odgovor na otvorenu aplikaciju za posao, još k tome u obliku poslovne ponude, prosječnom Hrvatu impregniranom domaćim jadom i traumatiziranom riječima žnjora, štela, veza, recesija, volontiranje, zvuči realno kao Ezopovo štivo, ali eto, praksa pokazuje da je moguće. Doduše negdje drugdje.

Nakon višegodišnjeg iskustva u marketingu, ova po struci upravna referentica, u Dubaiju je dobila posao menadžerice za digitalni marketing.

Za prosječnog je Europljana Arapski poluotok priličan klimatsko – kulturološki izazov, no vremena za prilagodbu nije bilo mnogo, priča Tajana: „U petak sam sletjela, a već u nedjelju počela raditi“.   

Da, ako niste znali, prvi dan radnog tjedna u Ujedinjenim emiratima je nedjelja, a posljednji četvrtak.

Osim navikavanja na novu ćud radnog tjedna, zeznut joj je bio i susret s ljetnim temperaturama: „Najteže se bilo priviknuti na nenormalne ljetne temperature. Tijekom zimskih mjeseci su ugodne i uglavnom se kreću između 15 i 25 stupnjeva, ali ljeta donose zahtjevnih četrdesetak“.

Dodaje da zna bit i okruglih 50 Celzijusa no ta se vrijednost nerado javno obznanjuje jer zakon određuje da pola stotke stupnjeva znači neradni dan što se „velikim šefovima“ ne sviđa pa državni termometar staje na 49.

S ostalim osobinama novog doma i nema neki problem, štoviše šali se da je prvi dojam novog kvarta bio – „k'o Prečko s palmama“.

Tri i kusur godine kasnije Tajana je i više nego zadovoljna svojom odlukom da napusti Hrvatsku: „Što se poslovnih mogućnosti, zarade i sigurnosti tiče, Dubai je jedno od trenutno najboljih mjesta za biti“.

Čak i kada gore navedenome suprotstavi vruću pustinjsku klimu i mnogima nemila pravila vladajuće religije – islama, i dalje je u „zadovoljstvenom“ plusu.

„Islam je prisutan, ali ne opterećuje. Čuje se molitva iz džamije, u shopping centrima i nekim barovima prekida se glazba za vrijeme molitve. Tijekom Ramazana se sve usporava, nema puno događanja.  S vremenom se to prestane primjećivati. Definitivno me ne sputava ni na koji način i poštujem njihova pravila. Na kraju krajeva, Ujedinjeni emirati su mi dali priliku koji nikada ne bih dobila u Hrvatskoj.“

Iako joj osobno ne kompliciraju život, spominje nam Tajana par manje simpatičnih regula vladajućeg islama: „Čak i ako ste prije dolaska u Dubai živjeli zajedno s nevjenčanim partnerom, po dolasku to više ne smijete osim ako ne stupite u brak. Doduše, rijetko se to provjerava i osobno znam parove koji to  čine i dosad nisu imali problema sa zakonom.“

Do problema bi došlo, veli, tek kada bi se našao neki zlobnik i zaljubljene nevjenčane cimere prijavio policiji. Premda rjeđe, znaju se čuti i takve priče. Srećom nema straha za živu glavu, jer Dubai ne provodi smrtnu kaznu, već radije za takve i slične slučajeve propisuje zatvor, novčanu kaznu ili izgon iz zemlje.

Na mentalnom popisu nemilih joj regula je i obaveza posjedovanja dozvole za alkohol. U principu radi se samo o papiru koji potvrđuje da je osoba punoljetna i da nije islamske vjeroispovijest, a potrebno ga je nositi svaki put kad poželite kupiti alkohol u specijaliziranim prodavaonicama alkohola. No, opet, priča nam ex Zagrepčanka, u svakodnevnom životu pravila nisu baš tako čvrsta i ponovno do izražaja dolazi dualnost teorije i prakse koju primjećuje i u raznim drugim sferama.

„Unatoč islamu i zabrani poljubaca na cesti u životu nisam vidjela toliko prostitutki. Velik je i broj she-maleova“, kaže.

Spominje i ekonomsku dvojnost. Paralelno uz Dubai kao potrošačku meku i simbol de luxe životnog stila gdje je nepisani svakodnevni dress code - odjeća s potpisom, egzistira i siromašni Dubai počesto rezerviran za radnike iz Bangladeša i Indije koji grade sva arhitektonska čudesa o kojima čitamo u medijima, počesto na gradilištu gube živote, a sve za oko 750 dirhama (približno 1400 kuna) mjesečno - ekstremno minijaturan budžet za skupocjeni Dubai.

Plaće za strane stručnjake, antipode spomenutoj skupini, variraju i ovise o brojnim faktorima među kojima i zemlji iz koje dolaze. Europljani – ti uglavnom rado zapošljavani radnici - tekovina rasizma na kojima još uvijek počiva veći komad planete, postaju svjesni tek napuštanjem kontinenta. Tako da je moja sugovornica u tom smislu imala sreće i umjetna trava Dubaija za nju se pokazala zelenijom.

„Naravno, Dubai je neusporedivo skuplji od Hrvatske, ali uzmemo li u obzir omjer plaće i cijene života, Hrvatska je skuplja. U Hrvatskoj je, nažalost, nemoguće jesti vani svaku večer, ići u šoping i platiti avionsku kartu za kraći ili dulji godišnji te od iste te plaće staviti određenu sumu sa strane kako bi se štedjelo za budućnost.“

Zbog svega navedenog neće tako skoro doma: „Ne planiram se vratiti u Hrvatsku. Nikad ne reci nikad, no ako govorim o planovima za budućnost, želja mi je preseliti negdje u Europu“.

Nakon poslovnih iskustava i prilika koje joj je pružio Dubai, internacionalnog okruženja i proširenih obzora, teško joj je, veli, zamisliti se u opterećenoj našoj: „Tek kad sam odselila shvatila sam koliko naša zemlja može 'ubiti u pojam' što zbog ekonomskih problema, što zbog mentaliteta fokusiranog na prepreke“.

I dok joj mentalitet ne fali, fale joj roditelji i obitelj, priroda i šetnje, sve to nadoknađuje tijekom godišnjih odmora.

Fali joj, veli, i još pokoja sitnica: medica, Domaćica i Bajadere, pa za kraj poručuje poduzetnicima: „Dovedite hrvatske proizvode u Dubai! Za njima su poludjeli svi koji su ih probali, a nema ih na policama“.