Trešnjevački giganti, priče i sudbine

Izlaz u svijet naš je najvažniji zadatak. Ne možemo se zatvarati u svoje uske granice. Elektrotehnika, na primjer, mora ići u svijet, jer sama sebi nije potrebna. S 50 posto proizvodnje moramo u svijet. Ne smije biti granica. Čak ni jugoslovenske, a kamo li republičkih i općinskih. Moramo znači biti sposobni tehnološki i tehnički, konkurentni po cijenama. Uvjet za svjetsko tržište je ekonomičnost. Ne možemo se na Mount Everest penjati s raznim naprtnjačama, koje danas nosimo..., sročio je nedavno preminuli Jovan Hovan prije više od četrdesetak godina te poučne riječi Ante Markovića čelnog čovjeka „Rade Končara“ u tekstu objavljenom u monografiji „Crvena Trešnjevka“.

Od radnih organizacija do brendova

Dva čovjeka svaki u svojoj branši bili su autoriteti i poštovani od kolega i onda i danas. Sada više nema ni Jovana, ali je ostala Trešnjevka i mnogo toga u njegovom Zagrebu u koji je doselio kao mladić. Jovan je gotovo cijeli radni vijek proveo u Vjesniku tako da je iz neposredne blizine imao priliku pratiti ekspanziju i razvoj Trešnjevke sedamdesetih i osamdesetih godina, kao i stagniranje i devastaciju devedesetih. Jovan, koji je bio sinonim za istinsko novinarstvo, zasigurno bi bio zadovoljan da se na ovaj način opraštamo od njega pišući o kvartu koji je bio sinonim za pravdu, razvoj i boljitak i na koncu plemenitost,  što je krasilo i samog Jovana.  Znam dovoljno Jovana da kažem da bi za ovu zadnju rečenicu rekao: „Patetična je, ali eto ti si pisac“ i nasmijao bi se onako blago samo razvlačeći usta i lagano kucnuo lozom da nazdravi, dok bi Nadi u Globusu migom davao znak da natoči sljedeću.  No Jovan je novinar i sve razumije i kao što jednom on sam reče o „meni će pisati samo kad umrem i to kratko“, a i draže mu je da se bavimo Trešnjevkom nego njime.

Jovan Hovan u monografiji „Crvena Trešnjevka“, objavljenoj 1982., ispisao je poveći broj tekstova o brojnim industrijskim pogonima, ljudima i događajima u tom zagrebačkom kvartu, koji je kao upravna i teritorijalna jedinica obuhvaćao četverokut omeđen sa zapada općinom Črnomerec, sa sjevera željezničkom prugom, s istoka Savskom cestom i s juga rijekom Savom, te naselja Jarun i Prečko. Naziv Trešnjevka je u najužem smislu dio oko Ozaljske ulice, gdje se nalaze Park Stara Trešnjevka i Trešnjevačka tržnica. Općina Trešnjevka osnovana je 1962. godine, nakon donošenja Zakona o područjima općina i kotara u NR Hrvatskoj. Tada je grad Zagreb podijeljen na 9 općina, među kojima je bila i Trešnjevka u gore spomenutim granicama.

U organizacijskom  smislu, općina Trešnjevka se razvijala sukladno promjenama u društveno-političkom sustavu tadašnje SRH i SFRJ.  Godine 1967. godine Zakonom o spajanju općina u gradu Zagrebu ukinute su općine i formirana jedinstvena općina Grad Zagreb, koja je, zbog svog značaja glavnog grada, imala ovlasti kotara.

Donošenjem Ustava iz 1974. godine, ponovno se na području Zagreba osnivaju općine, pa tako opet i općina Trešnjevka. Tada se ustrojava i Skupština općine Trešnjevka koju sačinjavaju Vijeće udruženog rada, Vijeće mjesnih zajednica i Društveno-političko vijeće.

Nakon ovih promjena, sve do 1990. nije se mijenjao status općine Trešnjevka, kada je ukinuta na temelju Zakona o spajanju općina s područja Gradske zajednice općina Zagreb i prestanku Gradske zajednice općina Zagreb 1990. te je ušla u sastav jedinstvene općine Grad Zagreb kao jedna od gradskih četvrti. 

Trešnjevka je oduvijek spadala među najveće i najrazvijenije zagrebačke općine. U trenutku ukidanja 1990. na području Trešnjevke djelovale su najveće, kako se tada kolokvijalno govorilo, radne organizacije kao što su Nikola Tesla, Rade Končar, Zagrebački električni tramvaj, Industrogradnja, Viadukt, Pastor, Vesna, Sport Heruc, Šimecki, Tvornica dječje obuće, Kemikalija, Termoelektrana-Toplana i mnoge druge. Neki od tih prepoznatljivih trešnjevačkih, danas kazano, brendova, postoje i danas, a neki su propali u pohlepnom vihoru privatizacije devedesetih.

Naselja i stanovnici

U monografiji „Crvena Trešnjevka“ donosi se pregled svega onoga što je od 1945. urađeno i izgrađeno na Trešnjevci , a popis toga doista izgleda impresivno.

Tih godine vrtići, škole, hoteli, ambulante, razni ugostiteljski objekti i obrti, bazeni, kulturni centri, robne kuće, poslovne zgrade, studentski domovi, kino dvorane...., nicali su kao gljive poslije kiše. Pored već spomenutih tvrtki na Trešnjevci se poslije rata gradilo i broj stanovnika rapidno je rastao. Kako stoji u uvodu monografije samo u četiri godina krajem sedamdesetih izgradilo se 4020 stanova i pripremilo zemljište za 7000 novih te su se otvorila gradilišta Jarun, Gajevo, Staglišće, Vrbani, Gredice, Prečko, Rudeš... Koliko snažno i ekspanzivno se razvijala Trešnjevka govori i činjenica da se te 1982. očekivao i ostvaren je porast za 12 tisuća novih stanovnika.

Na samom rubu Trešnjevke niknula je u tom trenutku najviša poslovna zgrada poznata „Zagrepčanka“, Počelo je uređenje, a s Univerzijadom i dovršeno uređenje Jarunskoga jezera, izgrađena je velika sportska dvorana „Dom sportova“, a izgradnjom Jadranskog mosta najkraćim putem s Trešnjevke se izlazilo na velike prometnice koje su vodile prema moru. Prema službenim podacima u tom vremenu, upravo onako kako se i zalagao Ante Marković, čak 58 trešnjevačkih poduzeća bilo je orijentirano na izvoz.

Umirovljenik Luka Banić godinama je radio u Končaru i sa sjetom se sjeća dobrih vremena, kada su plaće bile dobre, a radnika se cijenilo.

– Srećom Končar nisu uništili. Kod nekoga je bilo zrnce pameti, a očito je duboko u svijest ušlo radnicima i onima koji su vodili Končar poslije Markovića ovo što ste mi sada rekli o potrebi za konkurentnošću i izvozom. Trešnjevka je za mene sve. Tu sam rođen, radio sam i živim... Uvijek sam, osjećao taj posebni bilo Trešnjevke, a moram priznati sada kada je trešanja sve manje ili ih nema i na Trešnjevci lakša mi je pomisao o odlasku na onaj svijet, kaziva nam Luka, kojeg smo zatekli na šetnji kod Remize i imali sreće da naletimo na pravog sugovornika.  

Nažalost premda je svakodnevni život na Trešnjevci intenzivan i živ od tržnice do ulica , oko škola i sportskih dvorana nije ostvarena još jedna želja tadašnjih planera da Trešnjevka dobije svoj adekvatan trg. „Jednu svoju urbanu manjkavost, sve i kad bi htjela, ona ne može sakriti. Trešnjevka još nema svog trga. Nema središnjeg sastajališta i trgovišta“, piše u uvodu monografije, a tako je ostalo i do danas. 

Stanovnici Trešnjevke bili su vrlo mobilni, a osim morskih užitaka brojni Trešnjevčani su putovali u druge gradove širom bivše države, a najčešće u gradove prijatelja s kojima su uspostavili bliskije odnose. Trešnjevka je bila bratska općina s beogradskim kvartom Čukarica, Novim Sarajevom, Visom i Čitlukom u Hercegovini s kojim je povezana i preko trešnjevačkog heroja Jakše Dugandžića, koji je rođen u tom mjestu.

Letač s Trešnjevke

Brojni poznati ljudi živjeli su i radili te bili vezani uz Trešnjevku, a i sada je tako. Naši najveći književnici poput Augusta Cesarca i Miroslava Krleže ostavili su i svoje zapise o Trešnjevci, a na Trešnjevci su boravili i brojni revolucionari poput Rade Končara, po kojem i najpoznatija trešnjevačka tvornica nosi ime, koje je bilo toliko uvriježeno i prepoznatljivo da je preživjelo i olovne devedesete. O jednom nerođenom Trešnjevčaninu, ali također vezanom uz kvart, pisao je i Jovan Hovan. Eduard Rusijan bio je jedan od pionira zrakoplovstva ne samo kod nas, nego i u svijetu. Rodio se u Gorici u Istri 1886. godine. Zajedno s bratom Josipom bavio se gradnjom motornih aviona, kojima je i sam pilotirao.  Početkom 20. stoljeća sele u Zagreb, a Edvard se bavio biciklizmom i letenjem stalno konstruirajući letjelice i vršeći pokuse. O  zagrebačkim, odnosno trešnjevačkim danima tog velikog letača Jovan Hovan će zapisati.

„Zagrebu se sprijateljio s Mihailom Merćepom, biciklistom i zanesenjakom kao što je i on sam bio. U Parizu su kupili drugi jači motor „gnome“ od 50 ks i s njim i na njemu vršili opite na Trešnjevci. Djeca su se uvijek znatiželjno okupljala na bivšem vojnom vježbalištu, gdje je 1910. po ideji Penkale napravljen aerodrom ako ta riječ nije prekrupna za ono što se podrazumijeva pod tim pojmom. Jurili su uz svoju letjelicu, trčali, gurali je, pridržavali je, skidali krila, dotjerivali ih... Konačno došao je onaj veliki trenutak kad je sve bilo spremno za polijetanje... Rusijan se s malog trešnjevačkog aerodroma vinuo u povijest: ispod su bila polja koja su pritisli prvi zimski snjegovi svojim spokojem. Seljaci Slavonije su zastajali u čudu i promatrali tu neobičnu pojavu i pticu. Učitelji su u svojim knjigama - spomenicama pisali o tome, ali znali objasniti što je to letjelo, a ptica nije“. Rusijan će nažalost nekoliko godina kasnije pri izvođenju drugog leta u Beogradu poginuti. 

Danas Trešnjevku najbolje možete upoznati putem projekta Mapiranje Trešnjevke koju vodi agilni Vanja Radovanović. „Mapiranje Trešnjevke” je projekt čiji je cilj istraživanje lokalnog identiteta Trešnjevke. Namijenjen je svima onima koji se kreću Trešnjevkom, realno ili virtualno, a zanima ih trešnjevačka povijest, sadašnjost, možda čak i budućnost, njene osobitosti, događanja, skriveni detalji, priče i mitovi, njeni nepoznati likovi – a sve to kroz razne edukativne akcije: šetnje, foto-safarije, radionice i sve drugo što nam može pomoći pri ulasku u srce samog kvarta, a i u srca trešnjevačkih stanovnika svih dobnih i socijalnih skupina“, navodi između ostalog Vanja, a više možete pogledati na mapiranjetresnjevke.com.

Trešnjevak je i glazbeni kvart, a prepoznatljiva je bila i po dječjem zboru "Trešnjevački mališani“, čiji je osnivač Zlatko Kubik, voditelj i dirigent zbora od osnutka 1978. godine do svoje smrti 2013. godine. Kasnije potkraj osamdesetih zbor će biti  preimenovan u "Zagrebački mališani", ime pod kojim djeluju i danas.

I na kraju zapis o Trešnjevci ne bi bio potpun bez jedne od najpoznatijih pjesama o Trešnjevci „Trešnjevačka balada“, autora teksta Drage Britvića i autora glazbe i izvođača jednog od najpoznatijih Trešnjevčana Zvonka Špišića. 

 

Trešnjevačka balada

 

Siđete na jednoj od šest tramvajskih stanica.

Obavite posao i vratite se.

I nećete saznati ništa.

 

Jer život se ipak ne živi iz publike,

On živi u srcu te čudne republike –

Od krpenih pajaca, streljane iza placa,

Do trešnjevačkog kina i njegovih fakina,

Od sindikata ZET-a i gigantskih turbina

Do besposlenih suza od rakije i vina,

Od uličnih pjevača do krovopokrivača –

U hiljadama priča je hiljade sudbina.

Ali treba doći u proljeće, kada ožive mali vrtovi i kad se okite dvorišta,

pa potok pojuri prema jutarnjoj smjeni.

Treba doći u proljeće, kad Pongračevo zazeleni i kad sve to ne košta ništa u ovom kvartu bez groblja i bez rodilišta.

 

I treba biti ispod podvožnjaka

Kad prođu svjetla jutarnjeg vlaka,

S jednom željom ostavljenom za nas –

Da bude sutra bolje nego danas.

I treba biti s cvijetom na reveru

U neku zoru pred trešnjevačkom NAMOM

I reći “zdravo” trgu što se budi,

Kad već nikog nema nazdraviti sebi samom.

I treba poći bez planova i para,

S nekim starim drugom, samoborskom prugom,

Ili otići u prvu gostionu,

Na “gospon doktor” namignuti lampionu.

Treba biti blizu kad prvi tramvaji napuštaju Remizu,

Na početku dana kada periferija je kao ikebana

Od dimnjaka i cvijeća.

 

Jer život se ipak ne živi iz publike,

On živi u srcu te crvene republike –

Od krpenih pajaca, streljane iza placa,

Do trešnjevačkog kina i njegovih fakina,

Od sindikata ZET-a i gigantskih turbina

Do besposlenih suza od rakije i vina,

Od uličnih pjevača do krovopokrivača –

U hiljadama priča je hiljade sudbina.

 

Ovdje možete vidjeti i videozapis u izvedbi Zvonka Špišića

tresnjevacki-giganti-price-i-sudbine-7590-10322.jpg

Trešnjevka je oduvijek spadala među najveće i najrazvijenije zagrebačke općine. U trenutku ukidanja općine 1990., na području Trešnjevke djelovale su najveće, kako se tada kolokvijalno govorilo, radne organizacije kao što su Nikola Tesla, Rade Končar, Zagrebački električni tramvaj, Industrogradnja, Viadukt, Pastor, Vesna, Sport Heruc, Šimecki,
Trešnjevka je oduvijek spadala među najveće i najrazvijenije zagrebačke općine. U trenutku ukidanja općine 1990., na području Trešnjevke djelovale su najveće, kako se tada kolokvijalno govorilo, radne organizacije kao što su Nikola Tesla, Rade Končar, Zagrebački električni tramvaj, Industrogradnja, Viadukt, Pastor, Vesna, Sport Heruc, Šimecki,