"Za dom spremni" ili uzalud sve znanstvene činjenice kad masa sluša nogometaša

Da učenje povijesti u školama ne mora biti samo bubanje datuma i nizanje ratova, trudi se promijeniti grupa nastavnika u jedanaest osnovnih i srednjih škola u Hrvatskoj i BiH. Kroz eksperimentalni program "Moj zavičaj kroz vrijeme" i uz potporu Documente – Centra za suočavanje s prošlošću iz Zagreba, osmislili su inovativni pristup nastavi povijesti i zagovaranju ljudskih prava.

Osnovna ideja programa je alternativna obrada osjetljivih povijesnih tema kroz interakciju s učenicima, razvijajanjem njihova kritičkog mišljenja i kreativnosti. Već dvije godine takav se program provodi u školama u Osijeku, Opatiji, Zagrebu, Puli, Čakovcu i Dubrovniku. Od travnja ove godine prihvatile su ga i neke škole u Bijeljini, Zvorniku, Prijedoru, Sanskom Mostu i Tuzli, u susjednoj Bosni i Hercegovini.

U hrvatskom dijelu projekta obrađivale su se teme iz Drugoga svjetskog rata, poraća i socijalističke Jugoslavije, dok se u BiH izučavanje i propitivanje povijesti proširilo sve do Prvog svjetskog rata. Zajedničko im je da se učenici s povijesnim događajima upoznaju kroz vlastito istraživanje, pronalaženjem svjedoka, snimanjem filmova, skupljanjem zanimljive građe... Nisu fokusirani isključivo na nasilje ili na tzv. nasljeđe rata, nego su izučavali i svakodnevni život toga vremena, vrijednosti i običaje. Vrlo važan dio je i tzv. kultura sjećanja, uočavanje koje stvari pamtimo, odnosno koje zaboravljamo.

Ivana Miošić, profesorica povijesti iz Dubrovnika, radi s učenicima u Osnovnoj školi "Ivan Gundulić" i tamošnjoj gimnaziji. Prema njezinu iskustvu, nastava povijesti uvelike doprinosi obrazovanju za ljudska prava, posebno u dijelovima proučavanja povijesti netolerancije kroz mukotrpnu borbu za slobodu i jednakost. Istodobno, jako je teško razbiti predrasude kod mladih ljudi.

"To su djeca rođena 1990-ih, daleko nakon događanja Drugog svjetskog rata, ali potpuno je nevjerojatno kada se dotaknemo tih tema i 20. stoljeća, oni imaju ono što nose od doma i to je to. Zato smatram da je inovativni načini izučavanja povijesti jedini put da se 'otvori' svjetonazor tih mladih ljudi", rekla je Miošić, govoreći na tribini "Nastava povijesti i ljudska prava – zatiranje ili zagovaranje?" održane u okviru Human Rights Film Festivala u Zagrebu.

Sa svojim učenicima Ivana Miošić lani je obrađivala četiri teme, sve vezane za Drugi svjetski rat. Kroz sudbinu Rudimira Rotera i Frane Krtića istražili su temu "Pravednici među narodima na dubrovačkom području". Obradili su i slučaj "Dakse", nikad do kraja rasvjetljenog pogubljenja civila na tom dubrovačkom otočiću nakon ulaska partizana u grad u listopadu 1944. godine.

Učenici su se bavili i temom "Sjećanja", istražujući znaju li građani Dubrovnika zašto su neke dubrovačke škole ili ulice promijenile imena. Posebno inovativni bili su kod samostalnog izučavanja "Djetinjstva u Drugom svjetskom ratu" kroz snimanja svjedočenja ljudi koji su tada bili djeca.

I njezina kolegica iz Bosne i Hercegovine Smiljana Vovna, profesorica sociologije u gimnaziji "Meša Selimović" u Tuzli, ima slična pozitivna iskustva u radu s djecom primjenjujući alternativne metode izučavanja povijesti. Unatoč vrlo složenoj tamošnjoj situaciji, s mnoštvom kantonalnih politika i političara, Vovna smatra da je učenje temeljeno na zagovaranju ljudskih prava veoma vrijedno, iako često utopija.

"U BiH imamo 10 kantona, to znači 10 nastavnih planova i programa za svaki predmet. Dakle, deset različitih 'biologija', deset različitih 'matematika', deset različitih 'kemija'... Ne možemo se dogovoriti oko kurikuluma nastave iz biologije, a kamoli da se dogovorimo o ljudskim pravima i da ih ubacimo u nastavni plan i program. BiH i nastavni proces prolaze jedan težak period od 1995. godine do danas, ali su nastavnici pioniri koji zaista žele da se što više bavimo ljudskim pravima. Djeca vole to čuti i vole to znati", rekla je Smiljana Vovna.

Prema njezinim riječima, povijest u BiH staje s 1990. godinom, nakon toga se ništa više ne izučava ni u osnovnoj ni u srednjoj školi.

"Vjerojatno povjesničari, a još više političari, čekaju da se s neke distance napiše jedna povijest. Tko će je napisati, zaista ne znam. Trenutno u BiH imamo tri povijesti/tri istorije, koje se ne razlikuju samo u nazivu nego i u sadržaju. Danas još uvijek ne znamo tko je prvi počeo rat. Svaka strana ima svoju priču – kaže Smiljana Vavra dodajući da je možda i dobro što povijest BiH za sada staje s 1990. godinom "dok se sve ne izuči na objektivan način".

U okviru programa "Moj zavičaj kroz vrijeme" njezini učenici su temu holokausta istražili kroz istinitu ljubavnu priču Envera Šiljka i Fride Laufer, tuzlanskog narodnog heroja kojeg su streljale ustaše, i mlade skojevke, Židovke likvidirane u nacističkom logoru Auschwitz. Učenici su došli do zanimljivih podataka. Uspjeli su pronaći Zlaticu, rođakinju Fride Laufer. U trosatnom razgovoru "ne zna se tko je više plakao, da li Zlatica ili djeca koja su je slušala", a nakon toga učenici su još dodatno provjeravali ono što su čuli.

"Djeca su na taj način stekla veliko iskustvo. Bilo im je žao kad smo završili. Oni žele ovakav način rada, ne žele suhoparno predavanje. Oni žele da se dotaknu, da čuju, da pogledaju film, da razgovaraju, da imaju živu riječ i živog sudionika u onome što istražuju", naglasila je Smiljana Vovna.

Obje nastavnice slažu se da bi sadašnja 'alternativa' trebala biti redovita metoda izučavanja povijesti, ali i drugih školskih predmeta. Što se tiče BiH, Smiljana Vovna nije previše optimistična jer bi se "prvo nastavnici trebali osloboditi stereotipa i raditi na svojem obrazovanju, kojim sada dominira politička podobnost, a ne stručnost".

Ivana Miošić voljela bi da se povijest, posebno u srednjoj školi, izučava kroz module poput 'povijesti ideja' kada bi se  izučavala kultura, umjetnost i život nekog vremena.

Kao osnovnu boljku sadašnjeg pristupa, povjesničar Hrvoje Klasić smatra izostanak 'multiperspektive', korištenja više izvora o istom.

"Multiperspektivnost je potrebna ne da bi se relativizirala povijest, nego da bi se pokazalo da ne postoji crno-bijela slika, da je sve u nijansama. Dok god se na ovim prostorima ne maknemo od fraze 'naši' i 'njihovi', dok god su 'naši zločinci' malo manje zločinci nego 'njihovi' i dok god su 'naše žrtve' puno veće žrtve od 'njihovih', nikamo se nećemo pomaknuti. Iz toga nas može pomaknuti upravo multiperspektivnost, da s više strana oslikavamo isti događaj, da vidimo da je 'patnja' uvijek patnja, da je ponekad i 'velika pobjeda' nekome drugome patnja, a da oni koji su na 'pogrešnoj strani' nisu isključivo i jedino negativci koji su zaslužili da im se to dogodi", smatra Klasić. Po njemu, ključ svega je kritičko razmišljanje, kojeg treba potaknuti u svakom školskom predmetu, što bi prije svega trebali naučiti – profesori.

Klasić upozorava i na "katastrofalno malu" institiucionalnu potporu ovakvim projektima, koji se ne bi ni provodili da nema potpore civilnog društva, nevladinih organizacija poput Documente, GONG-a, Centra za mirovne studije i Srpskog narodnog vijeća. O osnovnim vrijednostima nužan je konsenzus u društvu za radikalne promjene koje se ne mogu provoditi samo u sferi pojedinih nevladinih udruga, smatra Klasić.

"Imamo društvo u kojem autoritet nisu stručnjaci nego nogometaši, pjevači i političari. Ja mogu napisati znanstveni rad i pokazati stotine dokaza da uzvik  'Za dom spremni!' nije stari hrvatski pozdrav, ali jedan nogometaš može jednom izjavom privući nekoliko stotina tisuća potpisa podrške. U takvom društvu živimo. Onda je iluzorno očekivati da djeca nisu zbunjena. Možemo očekivati da postoje mladi ljudi koji su zdušno radili na ovom projektu, ali će sutra na ulici postupiti bitno drugačije. Ima mladih ljudi koji su tolerantni i načitani, ali ima jako puno mladih, mojih studenata, koji su rođeni u 'demokraciji', koji s totalitarizmom nemaju fizički ništa, ali većina njih, rođenih sredinom 1990-ih, netolerantnija je od generacije mojih roditelja koji su odrastali u 'crnom, totalitarnom sistemu'", zaključio je Klasić.

U Documenti se nadaju da će najavljena sveobuhvatna kurikularna reforma u društveno-humanističkim predmetima, posebno u izučavanju povijesti, donijeti poboljšanja.

"U izradi reforme uključeni su i profesori koji su radili na ovom projektu. Vjerujemo da će se potencirati pristup učenju kroz participativne metode izučavanja i razvijanje kritičkog mišljenja te da neće biti zaziranja od kontraverznih tema", očekuje Dea Marić iz Documente.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. 

za-dom-spremni-ili-uzalud-sve-znanstvene-cinjenice-kad-masa-slusa-nogometasa-3754-4245.jpg

"Ne možemo se dogovoriti oko kurikuluma nastave iz biologije, a kamoli da se dogovorimo o ljudskim pravima"
"Ne možemo se dogovoriti oko kurikuluma nastave iz biologije, a kamoli da se dogovorimo o ljudskim pravima"
Foto: 
Youtube.com