Zašto je dobro vratiti se iz Berlina u Zagreb

Mokri snovi o Berlinu kao azilu svega kreativnog, avangardnog i kulovitog vlažniji su nego ikada. Daleko više nego u vrijeme kada je Berlin to zaista i bio. Iako ima sve što Zagrebu nedostaje, vrijedi i jedan obrat: Zagreb umire kada ga ostaviš. Berlin tek tada oživljuje.

Obećao sam Forumu nekoliko reportaža iz njemačkog megalopolisa i sjajno ih nenapravio. Baš onako berlinski. U prvi mah sam sve pripisao nekoj intimnoj psihologiji, zamoru materijala, umjetničkoj rastresenosti, ali ne. Dovoljno me ljudi uvjerilo kako je Berlin daleko najsporiji europski grad unatoč 24-satnom rasporedu tuluma, koncerata i inih uličnih zanimljivosti poput lisica. Nije zezancija, neki sam se dan na glavnoj ulici Kreuzberga mimoišao s lisicom. Najnormalnije. Na pločniku. Ona ide prema Kottbusser Toru, možda najživljem gradskom čvorištu, ja suprotno. Točnije doma. U Zagrebu bi to bilo negdje na Ilici kod Gundulićeve.

Zvijer je bila skroz nezainteresirana i još bih pomislio da je bijesna da ih nisam viđao drugdje po gradu u neka prošla vremena. I eto nam prvog orijentacijskog pojma za Berlin - nezainteresiranost. To nikako ne znači manjak znatiželje, naprotiv, grad se skoro potpuno iscrpljuje u njoj. Mislim na nemogućnost ostavljanja dubljeg traga. Na konstrukciju nekakvog temelja. Što metaforički zorno demonstriraju plavi i roza cjevovodi razvučeni po gradu. Funkcija im nije distribucija plina, što ekipi uglavnom prvo pada na pamet, nego se njima ispumpava mulj na kojem grad stoji. Doći danas u Berlin s idejom da nešto napraviš i da te urbani okoliš lansira u nove radne pobjede, ekstremno je naivno.

U Zagreb se možda dolazi zbog eventualnih boljih radnih uvjeta i boljeg trasiranja karijere u okviru blijedih domaćih kriterija. U Berlin se dolazi pokušati živjeti bez posla.

Nebrojeno sam puta čuo kako je Berlin izgradio svoju suvremenu auru kozmopolitske i scenske meke zahvaljujući svojoj dugoj tradiciji otvorenosti za strance, azilante, heretike. Zahvaljujući dvadesetostoljetnoj rascijepljenosti i traumi koja je skroz međunarodna. Nisam uvjeren. Šušur nacija i sudbina koje prolaze Berlinom od vremena pada zida niknuo je na par prostodušnih činjenica. Jedna je da piva košta 3,5 kune, a druga da je cijena rente dvostruko ili trostruko niža nego u ostatku zapadne Europe. Sve ostalo je simpatični PR sazdan na činjenici da su tu nekad haračili Bowie, Iggy Pop, Nick Cave ili U2, kao da nisu bili nigdje drugdje. Berlinska boemština u nestanku nije rezultat tradicije nego ekonomije. Dovoljno je proštetati buržujskim komadima urbanog tkiva, recimo zapadnim Berlinom. Grad ne bi imao ni deset posto sadašnjeg priljeva ljudi da je od njega ostao samo bivši zapad.

Užasno mi je napeto slušati nadobudne Francuze,Talijane i Španjolce kojima su se zgadili i Pariz, i London, i Barcelona i Amsterdam i što sve ne jer je tamo prevelika konkurencija, presing, želja za uspjehom i markica s cijenom prištekana na sve to. Dolaze se u Berlin opustiti i jeftino kupiti svoju slobodu, a onda prije ili kasnije otkriju da je to sve što su dobili. Gomilu slobodnog vremena koje jedino imaš pravo rasipati. Berlin se ili troši ili promatra. Od njega se ne očekuje. Sjajan za podebljavanje kolekcije iskustava i opažanja. Loš za zidanje odnosa i afirmaciju.

Zato iz Berlina treba stalno odlaziti. Jer daje najbolje od sebe kao referencija. Shvatiš koliko ti je isporučio u svojoj letargiji i kaleidoskopu fenomena tek na nekoj čvršćoj podlozi. Kao što je Zagreb, recimo. Definiran, predvidljiv, teško pokretljiv i s etabliranim mentalitetom. Svi provincijalni parametri su tu na snazi - kolektivna tematika, unificirane vrijednosti, binarni ustroj zajednice, jedna pozicija i jedna opozicija, fokus na druge. Ono što je Berlinu bilo tek furanje svojeg filma, u Hrvatskoj dobiva seizmičke razmjere. Jerbo je kod nas ta univerzalna dimenzija grada, dimenzija koja ti omogućava da budeš i misliš što želiš i da se još uvijek osjećaš dijelom cjeline - nepostojeća.

Štoviše, Berlin ne samo da to omogućava nego kategorički naređuje. U izostanku identiteta koji stvara prilagođavanje ili opozicija nekom dominantnom stanju svijesti sredine, moraš izmisliti sebe. Nema šlepanja, nema ideološke infrastrukture koju lijeno potpisuješ, nema ready-made mentaliteta u koji spontano i nesvijesno urastaš. U konstantnom unutrašnjem odgovaranju na pitanje gdje si i kakav si, s čime dolaziš i koja je tvoja priča, grad te drži na žici. Prestani hodati i padaš. Otud i egzistencijalna osamljenost Berlina. Upoznaš brdo ljudi, a onda se vraćaš kući svojim projektima, idejama, emocijama, planovima. Drugi su stimulans, katalizator. Sva ona ergela pajdaša, buraza, prija i kavanskih intimusa s kojima zujiš okolo i dijeliš šuplji tok svijesti, gore je nemoguća. Ali, yo, možeš igrati ping-pong u krug s ljudima koje si sreo prije pet sekundi. Berlinska socijalizacija je ekspresna. Taj vlak ne vodi nikakvom zajedničkom cilju, ali usputni pejzaž ponekad puca od svježine.

Dilema ostaje. Život bez presinga, ali i bez težine, ili život u familijarnoj stiješnjenosti gdje svaka akcija izaziva rekaciju? Berlin je grad za ljude koji se vole osjećati daleko. Kojima je draža inspiracija nego toplina. Kojima je zanimljviji pogled na crnca koji fura boombox na ramenu, nego koja će definicija braka ući u Ustav. Ljudima koji stvaraju vlastite teme i nije ih briga postoji li i koliki je auditorij s kojima ih mogu uspješno protresti. U Berlinu se pušu baloni idealni da eksplodiraju negdje drugdje. U Zagrebu se radi s ciglom i cementom. Gdje god da išao, apsolutno ništa ne možeš ponijeti. Grad prestaje sa svojim cestovnim tablama.