Od prve zbirke pjesama, Škrjanec je izdvojio po prepoznatljivom stilu i posebnom pristupu urbanim temama, za sebe jednostavno kaže da je "gradski čovjek" Foto: Iztok Vidmar
NE ZNAM NE ZNAM
Stay together. Learn the flowers. Go light.
Gary Snyder
s malim pišem iz čiste radosti i lijenosti.
čitam knjigu pjesama,
nekakav priručnik o jedrenju,
konopima i drevnim vještinama.
jesam li zbog toga štogod bolji. možda,
ne znam, ali svakako bolje dišem,
lakše tjeram bicikl po uzbrdici jutra.
prisjećam se vremena kada smo smreke
spominjali uglavnom u vezi s vitkošću i ljepotom,
i u tom kontekstu ne smijemo zaboraviti
veličanstvene brodove s kojih se u more
spuštaju debeli mahovinom prekriveni konopci,
na kojima rastu zajednice školjaka, a oko njih
veće i manje ribe i mnoštvo
vrlo malih stvari – uvjeravam sebe
da je to plankton a ne raspadnuto smeće – a sve zajedno
doima se poput svemira, dok ovako sjedim na rubu mola,
mašem nogama i između koljena promatram
taj mini kozmos pokriven odsjajem neba.
ples se kao i uvijek razvuče u karneval i
navečer, kad utihne glazba,
pale se svjetla, pale se svjetla
i zabravljuju vrata. dolazi vrijeme
tkanja beskonačnih pragova, brbljanja
o prelijepim vješticama, misli o tome
da se najprije dopuštaš zavesti, a zatim
te privuče dom. puno je mora na sve strane
i ptica. nijednog jedra na vidiku. samo ostaci
istočne kuhinje, egzotičnog mrdanja bokovima, lave riječi,
i hrpica suhe panakote.
postanite laki, budite svjetlo.
razmišljam, a ipak ne znam.
I CAN SEE THE DARKNESS
a sada malo sanjarim
o uskim isušenim ulicama grada
o valovitim nepokošenim livadama
o tisućama nijansi zelene
o stvarima koje mi se događaju prerijetko
te im se upravo stoga uvijek
unaprijed radujem
o večernjem hodu uz
zelenu rijeku prema kući i ona
meni i cijelome svijetu nešto mrmlja
lagano i lijeno mrmlja ali nju ne
razumijem a svejedno mi je
osjećaji su dobri tako jednostavni
smireni
jedan audi zaškripi u zavoju
jedna se djevojka osvrće naokolo
i zajedno smo misli
umišljam
nikuda ne žuri
samo sumrak
samo tama je pred nama
ZDRAVO SVIJETE, KAKO SI DANAS.
nužno je potrebno smanjiti odnose s negativnim ljudima.
zatekli su me sa zeleno obojenim noktima
i to je bila jedina stvar koju su uopće opazili.
ako nešto ne vidiš, to ipak ne znači da toga nema.
bog ili neka slična fikcija tako me silno voli
te je odlučio zamijeniti me u trenucima užitka.
zaista mi se sviđa zvuk španjolskog i riža
i okružujem se ljudima koji se ne bave
mojom upotrebnom vrijednošću.
nastojim lijepo proživjeti ljetno vrijeme,
s košaricom svježih žemlji na jednoj i bocom vode
na drugoj strani. lijepo. ne, ne znam jesam li zaista ljubitelj krivulja.
možda nisam shvatio pitanje pa se radi o nečem sasvim drugačijem,
a ja lutam u prijevodu, koji je loš prijevod nekog drugog prijevoda.
previše razmišljam o stručnim pitanjima, a to ubija pjesmu. neka
i dalje mudruju idioti. to nije za mene. ne vjerujem,
da su neka tijela tako vruća da te mogu istopiti.
toga se ne bojim. to bi bez daljnjega bilo strašno
i na neki izopačeni način veličanstveno.
neke su riječi jače od djela
a mnogo je djela jačih od riječi. ali
mi nismo pobornici odmjeravanje snage. više volimo slike.
naročito one s naglašenim bokovima i istaknutom unutarnjom
napetošću i tekućom vodom. ništa se neće okončati,
dok pjeva debela dama.
sve će oči i dalje biti uprte
u nešto veliko nešto posebno.
to su usamljeni i posvećeni trenuci traganja za smislom,
lovljenja mašte i kasnovečernjih aluzija.
odvažnost nikada neće izaći iz mode, niti traperice.
kad požderemo sve šume i naposljetku još i šumske staze,
pitanje nafte postat će bespredmetno. doći će
snježni zečevi i preuzeti kormilo. ponudit će nam hranu
i razotkriti tajnu sjenčanja.
PRILIČNO INTIMNA PJESMA BEZ NAGLASAKA
nešto slušam a ne znam što.
ženski glas pjeva nekakvu izmišljenu
melodiju. možda melankoličnu.
pomaknuti se, ostaviti cvijeće kako bi im
na ekranu otkrio identitet.
ne ide. nije dovoljno važno.
žličicom kupljenom na buvljaku
polako kapam vodu na prešani
komadić treseta. da sjeme bude zadovoljno
i učini točno ono, što od njega očekujem.
sad je netko dodao malo klavira. kapanje tipki.
nisam se ni pomjerio naprijed. nervozan,
priznajem. ne mogu. možda će snijeg.
sigurno će pasti noć. bit će potpuno
crna kao što su u zadnje vrijeme dani. nije bio
Shakespeare taj o kome smo govorili,
imao je pogrešan šešir. previše lovački.
i previše je filozofirao, premalo pio.
možda su bila djeca. sigurno su bila djeca.
Sa slovenskog preveo Edo Fičor
Tone Škrjanec (Ljubljana, 1953), pjesnik i prevoditelj, završio je studij sociologije na nekadašnjem ljubljanskom Fakultetu za sociologiju, politologiju i novinarstvo. Kraće vrijeme radi u prosvjeti i zatim se desetak godina profesionalno bavio novinarstvom. Od 1990. do 2013. bio je koordinator programa u KUD "France Prešeren", gdje je od početka 1994. do 2013. organizirao i vodio jedan od najomiljenijih regionalnih festivala poezije "Trnovski terceti", kao i ljubljanske književne večeri "Pesniški kabareti".
Do sada je objavio deset cjelovitih knjiga poezije, prva "Blues zamaha" tiskana je 1997. godine, a posljednja, iz koje ovdje donosimo izbor pjesma, pod naslovom "Dihaj" (Center za slovensko književnost, Ljubljana), objavljena je krajem 2017. godine. Njegove izabrane pjesme, "V zraku so šumi: izbrane in zelo stare pesmi", objavljene su 2012. U inozemstvu je objavljeno sedam njegovih cjelovitih knjiga poezije (Poljska, Bugarska, Hrvatska; kultni njujorški izdavač "Ugly Duckling Presse" objavio je dvije knjige njegovih pjesama, "Sun on a Knee", 2005/2008/2010 i "I’ll Calm the Horses", 2010). Njegova je poezija uvrštena u domaće i strane antologije i prevedena na mnoge jezike. Pored knjiga poezije, snimio je i objavio samostalnu ploču poezije "Lovljenje ritma" (s glazbenikom Janijem Mujičem, 2006), a s drugim pjesnicima i glazbenicima snimio je kompilacije "Košček hrupa in ščepec soli" (2003) i "Pri besedi z glasom in zvokom" (2011). Intenzivno se bavi prevođenjem, uglavnom suvremene američke književnosti (Paul Bowles, William S. Burroughs, Charles Bukowski, Gary Snyder, Frank O’Hara, Timothy Liu, Kenneth Koch, Jack Spicer, Anselm Hollo, Kenneth Rexroth) i prevodi poeziju s hrvatskog i srpskog jezika.
Od prve zbirke pjesama, Škrjanec je izdvojio po prepoznatljivom stilu i posebnom pristupu urbanim temama, za sebe jednostavno kaže da je "gradski čovjek". Zanimanje za bitnike u studentskom danima, za njega dio tadašnje urbane scene jer su kako je rekao, "bili potpuno drugačiji, slobodni u svemu, a pogotovo u shvaćanju poezije", preklopilo se s istočnjačkim utjecajima i prvim čitanjima haiku poezije. Kritika je u njegovoj poeziji zamijetila razgovornu kvalitetu i upotrebu jezika, s kojim u slobodnom stihu gotovo spontano zahvaća i razrađuje veliki dijapazon tema, sadržaja, pa i postupaka. Stoga je u njegovoj poeziji na određeni način prirodno prožimanje jasnog društvenog angažmana i zatvaranja u osobne i istodobno komunikativne svjetove. On jednostavno ne vjeruje da govorimo jednim jezikom, a u poeziji koristimo neki drugi, poseban, nadograđen jezik, nepovezan s njegovom svakodnevnom, konkretnom upotrebom.
Škrjanec smatra da u biti svaki pjesnik cijeli život piše jednu pjesmu, pa naposljetku nije važno je li objavljena u dvije ili pedeset zbirki. "Po energiji sadržanoj u stihovima, nema veće razlike između moje prve i zadnje objavljenje knjige pjesama... Nema većih promjena u osnovnoj poetici, odnosu prema svijetu, društvu i svemu ostalom, onome što nas okružuje iznutra i izvana. Poezija se možda s godinama mijenjala jer naprosto sazrijevamo, premda se ne osjećam kao odrasla osoba", kaže Škrjanec. (Miloš Đurđević)
Na Forum.tm-u smo do sada predstavili poeziju Predraga Lucića koju možete pročitati ovdje, Tomaža Šalamuna ovdje, Nikole Madžirova ovdje, Nikole Vujčića ovdje, Voje Šindolića ovdje, Branka Čegeca ovdje, Anke Žagar ovdje, a Fione Simpson ovdje